„Danas
se Riblja ćorba smatra vodećom beogradskom rok grupom. Istina, stanje što se
roka tiče u glavnom gradu je loše, oseća se ustajalost. U toj žabokrečini
prosečnosti momci iz Riblje čorbe su stisli petlju i krenuli. Kada su se
spojili, s jeseni prošle godine, malo ko je verovao u njih. Međutim i na sreću,
iznenađenja još uvek postoje, ma kolko bila retka… Posle uspeha singlova Lutka sa naslovne strane i Rokenrol za kućni savet, došao je na red
i album, koji ujedno treba i da potvrdi prave i još uvek u celini nepriznate
vrednosti sastava.
Ko su oni?
U
Ribljoj čorbi glavni začin je Bora
Đorđević, dobro nam poznat po svom radu u grupama Zajedno, Suncokret i Rani mraz, nešto manje poznati basista Miša Aleksić, koji je dosta vremena
proveo vodeći zlosrećni S.O.S. (čije
pozive je malo ko čuo) i nepoznati ljudi, koje ćete sada i malo bolje upoznati:
gitaristi Rajko Kojić i Momčilo Bajagić – Bager i bubnjar Vincek Milatović. Pošto ste ovo, po
pretpostavci pročitali više puta u nekolko navrata, da pređemo na stvar (čitaj
intervju)… Sagovornik je Bora Đorđević (ostatak grupe je uglavnom dobacivao
koještarije koje su se nekada smatrale nemoralom).
Kost u grlu
– Koliko sam ja
čuo, KOST U GRLU, vaš prvi album je konceptualnog karaktera?
–
Da, ovo je konceptualni album, jedan od retkih kod nas. Dado Topić je nedavno završio snimanje duplog albuma, koji je
takođe konceptualan, on obrađuje temu o gastarbajterima, a mi smo krenuli
drugačijim putem. Naš album ne sledi priču od početka do kraja, već sve pesme
pevaju o sličnim problemima, tretiraju iste teme, tekstualno je veoma blizak.
nešto po sistemu „Sgt Pepper“…određen je odnosom benda prema
stvarnosti…
– Za razliku od
većine domaćih rokera ti si dosta otvoren, smatraš li da si smeo?
–
Smeo…to je relativno, ja samo pevam o stvarima koje vidim, ne napadam ni
državu ni društvo, ne pada mi na pamet da ih napadam, napadam samo stvari koje
mi smetaju. Ne mogu ja da pevam o rasnom problemu, jer tako nešto nisam
doživeo, ja pevam samo o stvarima koje sam lično doživeo. Govorim o ljudima koje
srećem, o groupie devojkama (u pozadini se čuje smeh jedne od njih…), evo
jedna se baš smeje, o lutkama sa naslovnih strana, o kulovima koji voze BMW,
o…imam jednu divnu pesmu o kurvama, zove se Zvezde potkrovlja i suterena, ide na album, što se te žene
tretiraju na jedan sasvim drugi način. Kasnije ću ti reći njen tekst i
popričaćemo malo o njoj, jer ja sam još uvek pod utiskom jedne koju sam baš
napisao i nju ću otpevati malo kasnije, jer je danas poslednji dan snimanja, pa
ću ti prvo reći nešto o njoj, evo ide ovako…
—– (Tekst pesme „Mirno spavaj“)
–
Ja se tu obračunavam po sistemu kako mali Perica kapira obračunavanje, kao
vodim svoj mali rat sa licemerjem i licemerima. Pokušavam da kažem neku istinu
o tim ljudima, koji ceo dan ne izlaze iz švalerkinog stana, da bi uveče došli
kod žene na večeru i koji su „moralniji“ od izvikanih žena, da kažem
tako, od žena na lošem glasu… Ona to radi javnije, u tome je stvar. Muškarac
koji često menja ženske je frajer, dok je takva riba kurva…
– Pa dobro,
mogli bismo onda da popričamo i o ZVEZDI POTKROVLJA I SUTERENA, koja takođe
tretira taj problem…
– Da. Zvezda potkrovlja i suterena tretira na sličan način taj problem. Mislim da je neko objašnjavanje teksta izlišno… Tu nalazim neku vrednost u stvarima kojima je anulirana svaka vrednost, bar u kafanskim pričama… Moj domen protesta i angažovanja ne prelazi okvire grada. Jer, kao što sam već rekao, ja mogu da pevam samo o stvarima koje mirišem u vazduhu, na ulici. Ja nisam odavde, rođen sam u Čačku, ali već dosta dugo živim u Beogradu i mislim da možda baš zbog toga mnoge stvari mogu i bolje da osetim.
—–
(Tekst pesme „Zvezda potkrovlja i
suterena“)
– Kako se album
dalje razvija, da čujemo nešto i o sledećoj pesmi…
–
Ima jedna pesma koja se bavi problemom ljudi koje mi nazivamo sindikalcima.
—–
(Tekst pesme „Hej ćale“)
– To je jedna žestoka rokčina i pokušao sam da pogodim, ako uopšte mogu tako da kažem i ako u Jugoslaviji postoji neko osećanje srednje klase, srednji stalež, neki prosek i strašni zatvoreni krug tog proseka iz koga se zaista ne izlazi, koji se zasniva na poslu, na televizoru, koji ne donosi neke određene opipljive životne radosti. Zatim tu je…
– Čekaj malo,
šta želiš time da postigneš?
Prstom u oko i
mali mozak
–
Ja ne želim da novinarski slikam stvari, da ih posmatram neutralno…želim da
dam svoj stav, dakle ja jasno istupam sa svojim tekstovima i tvrdim da su moji
tekstovi društveno veoma korisni, jer pokazujem prstom, bodem u oko, udaram u
mali mozak i pokazujem na neke male, sitne gluposti koje i ne primećujemo. Kako
da ti kažem, mnogi me pitaju, jao kako ti smeš to? Ja im jednostavno kažem da
ja to vidim, ja smem. To je istina, a niko mi ne može zabraniti pravo na
istinu…
– Pa opet, imao si problema sa tekstovima…
–
To je apsurdno, ali je istinito. Problemi su nastali oko pesme koja se zove Još jedan usran dan. Morao sam da
promenim naslov i sada se zove Još jedan
šugav dan. Sada se još uvek bune protiv izraza šugav, i to im je prejako,
međutim meni nije, po meni je to sasvim opravdano i u redu, jer na kraju pesma
ne gubi mnogo izmenom te reči, ne gubi na suštini, iako je učinak nešto
slabiji… Pazi, na televiziji se nedavno prikazivala serija „Osma
ofanziva“, a u njoj se psuje sve u šesnaest, zatim u bioskopima gledamo
sve vrste snošaja, iliti koitusa, da malo i ja budem fini i sladak, sve to
propraćemo, naravno, odgovarajućim rečnikom… O pozorištu i knjigama koje
takođe obiluju sličnim izrazima da i ne govorim. Psovke su meni samo sredstvo,
nikako cilj… tu ipak ima razlike. To mnogi ne shvataju, ili možda, ne žele da
shvate? I onda oni, da ih nazovem licemerima, nikako ne mogu da svare moje
tekstove. Ne znam čije interese oni štite, stvar puštanja ploča na radiju je
takođe stvar slobodnog opredeljenja, kao i kupovina ploča u prodavnici. Ako se
meni ploča na primer ne sviđa, niko me ne može naterati da je kupim. Ako mi se
dopada, to je opet moja lična stvar…
–
Slušaj, šta ja ustvari govorim u svom tekstu…
—–
(Tekst pesme „Još jedan šugav dan“)
–
Izvini molim te, ali ja imam prava da se osećam usrano, i mislim da, mislim da
imam prava i da je sasvim normalno da kažem, jebi ga, osećam se usrano. Smešno
je, kada se uhvate za jednu reč i kao to je skaradno, kako to može… Slušaj,
ja sam protiv vulgarnosti, ja vulgarnosti ne trpim, ali ja sam pesnik i tvrdim
da su psovke u kontekstu koji ja primenjujem opravdane. Čisto sa umetničke
strane gledano. Zar bi trebalo zabraniti i svlačenje u pozorištu i filmu,
cenzurisati knjige od svake „nepristojne“ reči. Gde bi nas to odvelo?
Zaista, ponekad se zapitam šta ti ljudi hoće?
– A psuju li
oni?
–
…auuu, i te kako!
Ja sam sve te
stvari osetio na svojoj koži…
–
Ima na albumu i jedna zgodna zajebancija… Već sam rekao da sam ja sve ovo što
je na albumu i sam proživeo, ja sam sve te stvari osetio na svojoj koži… I
tako imao sam jednu devojčicu iz drugog grada i o njoj pevam u pesmi Pozajmila je pare poludela je skroz, kupila
je kartu i sela na voz… Ima
tako tu još par zgodnih pesama, ali svakako mi je najdraža kompozicija Ostani đubre do kraja, kao i jedan bluz,
ma koliko to čudno izgledalo. Napisao ga je naš gitarista Rajko Kojić, smatram
da on izuzetno svira bluz i mislim da mu to najviše leži. To je jedina tema
koju smo videli na strani i zove se RASPRODAJA BOLA. Posvećena je svim
legendama roka koje su danas mrtve, počev od Hendriksa, preko Morisona i
Dženis, pa do ostalih. Stvarno, mene pogađa način na koji se oni danas
tretiraju… Uzeti još koji dinar od njihovog leša. To nije ništa drugo do
skrnavljenje. To se desilo i kod nas, to je Jugoton uradio kada je poginula
Silvana Armenulić, kada su iskitili izloge svojih prodavnica cvećem i njenim
pločama…
– Pa ipak, meni najdraža stvar je Ostani đubre do kraja, zaista sam vezan za nju…
—–
(Tekst pesme „Ostani đubre do kraja“)
–
Ima na albumu još simpatičnih pesmica, za koje se nadam da će biti i dobre,
nadam se da će ih narod prihvatiti i da će ih voleti, kao što ih i ja volim.
Prestaću da
sviram kada oćelavim i kada pustim stomak
– Od albuma
dosta očekujete, međutim kako stoji sa pojavljivanjem na sceni, hoće li biti
turneje?
–
Mogu ti reći da smo proputovali dobar deo Jugoslavije i da su nas svuda odlično
primili, tako da zaista ozbiljno razmišljamo o velikoj turneji. Trenutno,
sigurno znam da ćemo početkom septembra održati koncert u Beogradu u Hali
Pinki. Biće to zaista koncert za narod, na kome ćemo mi biti u čistom
materijalnom gubitku, ali svesno idemo na to, samo da bi nas čulo što više
ljudi. Cena karata će biti veoma niska i šta ima više o tome da se priča…
– Dosta dugo se
baviš muzikom, ali tek sada si u žiži interesovanja. Da li si razmišljao i o
danima kada ti neće biti baš i tako lako da se pojavljuješ pred publikom?
–
Da, i sigurno znam da ću prestati da se pajavljujem kada oćelavim i kada pustim
stomak. Toliko…
– I na kraju…
– Na kraju… bolje kost u grlu, nego prst u…“
Članak
„Bez predumišljaja – Riblja čorba“ prekucan iz časopisa DŽUBOKS br.
66, 6. jul 1979.