„Gilmoru su iskustva stečena u Francuskoj samo učvrstila odlučnost da nastavi s muzičkom karijerom. On je i dalje planirao pokretanje novog benda. U novembru, on se uputio u Royal Albert hol da pogleda svirku Pink Flojda pre Džimija Hendriksa. Nekoliko nedelja kasnije, pojavio se i na Kraljevskom umetničkom koledžu, gde su Pink Flojd nastupili uz sastav Bonzo dog du da bend (Bonzo Dog Doo Dah Band). Kako su se mnogi doseljenici iz Kembridža upisali na taj fakultet, ovo je bila skoro „domaćinska“ svirka. Međutim, svima zainteresovanima bilo je očigledno kako nešto nije u redu. „Bili su užasno loši“, priznaje Gilmor. „Neverovatno nedisciplinovani.“
„Sećam se da sam gledao Sida kako svira, bolje rečeno, kako ne svira ili, još tačnije, svira nešto sasvim neprikladno na tom koncertu“, seća se Najdžel Lezmor-Gordon. „Pitao sam Suzi šta se dešava, a ona mi je rekla: „Ne znamo. Sid je postao veoma čudan.“
Polako se uspostavljao kasnije prepoznatljiv oblik zbunjujuće komunikacije ili njenog potpunog nedostatka. Nik Mejson tvrdi da je, posle svirke na umetnićkom koledžu, prišao Gilmoru i rekao nešto u stilu: „Ako bismo tražili drugog gitaristu, da li bi ti bio zainteresovan?“ Opet, Najdžel Lezmor-Gordon je siguran kako je grupa zamolila njega da pozove Gilmora telefonom i ponudi mu posao. Sam Gilmor je ovo kasnije potvrdio. U jednom intervjuu 1973. gitarista se prisećao: „Poznavao sam sve momke iz benda. Oni su želeli da se otarase Sida. Za to su me direktno pripremili neki zajednički poznanici. Sve se odvijalo na veoma čudan način.“
Poslednju kap predstavljao je koncert u sali Olimpija u Kensingtonu. Baret je samo telom bio prisutan, delujući potpuno isključen od okruženja.
I mnogo pre konačnog propadanja, Sid se mučio s tradicionalnom ulogom gitarskog heroja. Međutim, upravo činjenica da on nije novi Džimi Pejdž ili Erik Klepton privukla je Dženera i Kinga. Ljudi bliski Baretu veruju da je on bio veoma svestan svojih sviračkih nedostataka. Izvesnu nesigurnost što se tiče sopstvenog muziciranja on je izneo u pismu upućenom nekadašnjoj devojci Libi Gauzden tri godine ranije. On tada čak pominje želju da se u grupu pozove Dejvid Gilmor (u pismu ga zove nadimkom „Fred“), ali sa žaljenjem konstatuje da Gilmor ima sopstveni bend.
Ipak, otkako je Bob Klous napustio grupu, niko više nije ni pominjao drugog gitaristu. Tokom jedne univerzitetske svirke 1967. na binu je izvučen sada pokojni Toni Džolif, savremenik iz Kembridža, nekad gitarista sastava Svinging haj-fajs, koji je povremeno vozio kombi grupe Pink Flojd. „Toni je bio fenomenalan bluz gitarista, pa smo svi Sida nagovarali da mu pruži priliku“, seća se Imo. „Rodžer, Nik i Rik želeli su da vide kako bi to izgledalo. Toni je zapanjujuće dobro svirao tada. Međutim, ne verujem da ga je Sid želeo u grupi. Bio je svestan koliko je Toni bolji svirač.“
Bez obzira na sve, kakve god bile Sidove želje, Gilmor je angažovan kao dodatni gitarista uz obećanih 30 funti nedeljno. Prvi džem-sešn za muzičko upoznavanje organizovan je u Studiju 2 kompleksa Ebi roud.
„Endru i ja nikada ranije nismo gledali Dejva“, kaže Piter Džener, „pa smo želeli da proverimo koliko je sposoban za posao. Odsvirao je fenomenalnu verziju Džimija Hendriksa, tako da smo shvatili da je odličan imitator. Njima je to i trebalo. Neko ko će pokrivati Sida na sceni“. List Nju mjuzikal ekspres poslao je svog fotografa u stan kod stanice Viktorija da ovekoveči novog gitaristu grupe Pink Flojd.
Prethodno se Gilmor u stanu izborio za još jednu promenu. „Dejv je najzad shvatio da, pošto on plaća stanarinu, ima pravo na krevet, a ja treba da pređem na sofu“, smeje se Imo. „Trebalo mu je tri meseca da ukapira.“
Sid Baret je već predlagao čudne promene sastava grupe Pink Floyd. Na sastanku u kancelariji agencije Blekhil on je (po rečima Rodžera Votersa) predložio angažovanje „dvojice beskućnika na koje je naleteo na ulici. Jedan od njih svirao je bendžo, a drugi saksofon“. Ovoj kombinaciji on je želao da pridruži i „dve pevačice“. Nik Mejson će u svojoj knjizi napisati da je Baret doživljavao Gilmora kao „uljeza“. Međutim, Sidovo nepredvidljivo ponašanje tokom prvih proba u školskoj sali u zapadnom Londonu sve ih je uverilo u neophodnost Gilmorovog prisustva. Baret je nekoliko sati proveo u pokušajima da bend nauči novu pesmu pod nazivom „Have You Got It Yet“ („Da li si najzad shvatio“). Svaki put kada bi ostatak grupe došao do imena pesme u refrenu, Sid je menjao kompoziciju, stvarajući neku vrstu muzičkih „nemogućih stepenica“ koje nikada ne stižu do vrha. „U stvari, mislio sam da u tome ima nečeg zaista briljantnog, kao nekakva pametna komedija“, kaže Rodžer Voters. „Ali na kraju sam samo rekao: ‘O, sada sam shvatio’, i izašao napolje.“
Urađene su i reklamne fotografije kvinteta Pink Flojd. Na jednoj od njih, Sid se očigledno povlači u pozadinu. Na drugoj, dok ostali poziraju u somotskim jaknama, s maramama oko vrata, u stilu prave rok grupe tog vremena, prebledeli Baret upalih očiju zuri nekud u stranu ispod neuredne, masne kose, kao da su ga upravo izvukli s neke od LSD terevenki kod bračnog para Lezmor-Gordon.
„Svetlost njegovih očiju polako se gasila“, seća se Imo. „Dobio je te tamne podočnjake. Više se nije razaznavalo da li je to crnilo od maskare ili od nespavanja ili svega zajedno“.
Nekoliko nastupa dogovoreno je za januar 1968, počev od svirke na univerzitetu Aston u Birmingemu. „Ponekad je Sid pomalo pevao, a nekad i nije“, seća se Gilmor. „Ja sam dobio uputstvo da sviram ritam i prepustim Sidu da radi šta god hoće.“
Tim Renik, tada gitarista grupe Vages of Sin, naleteo je na Dejvida Gilmora u Denmark stritu. „Počeo je da mi priča koliko je čudno pratiti Sida i koliko je on nepredvidiv na sceni. Na nekim nastupima Sid nije uopšte svirao. Bio je neupotrebljiv.“
„Bio sam prisutan na dva nastupa koja su odradili kao kvintet“, kaže Imo, tada ponovo srećno zaposlen kao tehničar grupe (za platu od 15 funti nedeljno). „U početku, Dejv je svirao samo ono što je neophodno. Naučio je pesme i ponavljao stvari koje je Sid ranije svirao. Ali bilo je očigledno da Sid ne shvata šta se događa. Stao bi na nekoliko centimetara od Dejva. Dejv nije nasilna osoba, nikada se ne bi usudio da odgurne Sida, ali u očima mu se videlo kao da bi kriknuo: ‘Upomoć!’ Sid bi stajao tako ispred njega, pa bi ga onda obilazio, skoro kao da proverava da li se radi o trodimenzionalnom objektu. Da li je Dejv stvaran. Sid kao da je razmišljao: ‘Da li ja ovo sanjam'“.
Na tragu drugačije vrste kompromisa, grupa je razmišljala da zadrži Sida isključivo u ulozi autora. „Zamisao je bila da primenimo formulu grupe Bič bojs„, kaže Nik Mejson. „Brajan Vilson je izlazio na scenu samo ako baš poželi. Na svaki način smo želeli da Sida zadržimo u grupi Pink Flojd.“ U to vreme kompozitor sastava Bič bojs, slično poremećeni Brajan Vilson, potpuno se povukao s koncerata, ali je i dalje pisao veliki broj pesama za bend. „Sid se nije pobunio protiv ove ideje“, objašnjava Piter Džener. „Međutim, on je bio u fazi potpune odvojenosti, pa je sve to prolazilo mimo njega. Mislim da je čitava ta zamisao potrajala najviše nedelju dana.“
„Mislim da se Rodžeru nije dopadala ova ideja“, tvrdi Endru King. „On je želeo da sam piše pesme.“
Baret nije bio jedini na mukama. „Ja sam zaista napustio jednu od prvih proba“, kaže Gilmor. „Rodžer je postao toliko nepodnošljivo grozan, na način na koji ću se kasnije naviknuti, da sam izjurio iz prostorije. Ne sećam se koliko dugo sam bio odsutan. Na kraju sam se vratio. Međutim, ne verujem da je bend imao jasnu ideju šta bi i kako trebalo da radim.“
Prilikom polaska na svirku u Sautemptonu 26. januara 1968. doneta je odluka da se ne pozove Sid.
„Neko je rekao: ‘Zar ne bi trebalo da pokupimo Sida?'“, seća se Gilmor. „Neko drugi, verovatno Rodžer, rekao je: ‘Ne, hajde da se ne zamaramo s time.'“
„On je bio naš prijatelj, ali veliki deo vremena imali smo želju da ga zadavimo“, priznaje Voters.
Iskusivši olakšanje tokom svirke na kojoj nisu morali da brinu šta bi njihov pevač mogao da uradi ili ne uradi, grupa je odlučila da i naredne večeri nastupi bez Sida.
Ričard Rajt, koji je tada još uvek živeo s Baretom u Ričmondu, suočio se s neprijatnim zadatkom laganja svom sustanaru: „Morao sam da mu kažem nešto kao: ‘Side, odoh ja da kupim cigarete’, a onda se vratim narednog dana.“
„Sid bi se ponekad svejedno pojavio na svirci, iako ga nisu pokupili“, kaže Imo. „Sigurno je imao zapisan raspored svirki. Sećam se jedne tezge gde nas je on čekao na bini kada smo stigli da se postavimo. Samo je sedeo tamo i čekao. Na kraju je shvatio da postoji neki drugi tip koji svira njegove deonice.“
Međutim, godinama kasnije, Ričard Rajt će tvrditi da Dejvid Gilmor nije bio njihov prvi i jedini izbor. „Kada nas je Sid napustio, mi smo, u stvari, pozvali Džefa Beka da nam se pridruži“, rekao je on. „Ipak, odbio nas je.“ Drugi tvrde da su Pink Flojd bili isuviše stidljivi da se usude da pozovu Beka, a i sama pomisao na njega je „odbačena jer on ne može da peva“.
U to vreme, Entoni Stern je naleteo na Pitera Dženera u jednoj muzičkoj radnji na Pikadiliju. „Ja sam svirao trubu i bavio se džezom. Iako sam umeo da sviram gitaru, nisam bio naročito dobar u tome“, kaže Stern. „Ali Piter mi je rekao: ‘Vidi, Sid zaista posustaje, zašto ti ne bi bio drugi gitarista Flojda?… Dolaziš iz Kembridža… poznaješ ih sve.“ Instinktivno, samo sam se okrenuo i rekao: ‘A ne, ja sam filmski režiser.'“
Gilmor je i sam priznavao osećaj nesigurnosti, čemu nikako nije išlo naruku nepoverenje menadžera grupe. „Mi smo se svesno borili da zadržimo Sida u bendu“, slaže se Piter Džener. „Nije mi bilo na pamet da bi Rodžer mogao postati glavni autor. Međutim, smatrao sam da bi Rik mogao da pronađe sopstveni izraz. Pitali smo se da li bismo mogli i Sida da zadržimo na okupu.“
Rajt je delio mišljenje menadžera. „Piter i Endru su Sida i mene smatrali muzičkim mozgovima grupe i želeli su da oko nas naprave odvojeni bend“, pričao je on kasnije za časopis Modžo. „Verujte mi, da sam mislio da je Sid to u stanju, ja bih krenuo za njim.“
I pored sumnjičavog odnosa ostatka grupe, Džener i King su i dalje Bareta smatrali zlatnom kokom u redovima Pink Flojda, pa su se odlučili da ga afirmišu kao solo izvođača. Njihova agencija Blekhil bila je u velikim finansijskim problemima. Samo dugovanja grupe Pink Flojd iznosila su oko 17.000 funti. Krajem 1967. firma je počela da vodi računa o poslovima mladog kantautora Marka Felda, koji je sada, sa svojim sastavom Tiranosaurus reks (Tyrannosaurus Rex), nastupao pod imenom Mark Bolan. Feld je pod okrilje Blekhila došao isključivo zato što su oni brinuli o njegovom idolu Sidu Baretu. Ipak, proći će još nekoliko godina pre nego što Mark Bolan postane velika pop zvezda. Preduzimljivi Džener takođe je od „Odbora za umetnost“ zatražio subvenciju od 50.000 funti navodno radi postavljanja na brzinu osmišljene rok opere u kojoj će se avangardno naklonjeni radijski voditelj BBC-ja Džon Pil pojaviti u ulozi naratora. Kada su tabloidi nanjušili prevaru, obrušili su se ponovo naslovima od prethodne sezone, nazivajući muziku grupe Pink Flojd „zvučnim ekvivalentom vizija halucinogenih droga“. Žuta štampa je smatrala ovo dovoljnim razlogom da se njihova molba odbije. „Odbor za umetnost“ se saglasio.
Bez znanja sastava Pink Flojd, agencija Brajana Morisona već se okomila na njih. „Brajan je bio veoma lukav“, kaže Piter Džener. „On nam je jednom rekao: ‘Ako ti muzičar ikada zatraži novac, kaži da ćeš mu ga dati ako potpiše ugovor o publišingu. Možeš muzičaru dati dvadeset pet funti i preuzeti njegova autorska prava.’ Brajan je na ovaj način potpisao veliki broj pablišing ugovora.“
U martu 1968. godine Džener i King su zvanično raskinuli poslovni odnos sa grupom Pink Flojd, dajući im tako slobodu da potpišu novi ugovor s Brajanom Morisonom. On je na kraju posao menadžera grupe prepustio Stivu O’Rorku, još jednom od „zlokobnih kicoša“ koji su isprepadali Džoa Bojda godinu dana ranije. Uprkos prvobitnim bojaznima, Bojd, Džener i King su se u međuvremenu otvorili prema Toniju Hauardu, agentu za ugovaranje svirki, koji je radio s Morisonom i O’Rorkom. „Znajući da su ova dvojica uključeni u posao, bio sam siguran da će Pink Flojd biti zastupani na pravi način“, kaže Džener.
———————–
„Stiv je bio mnogo čvršći od mene i Pitera“, priznaje Endru King. „Bio sam prilično ljubomoran na njega. On je ispravio neke velike greške koje smo mi napravili u ugovoru s kompanijom EMI. Umeo je da oseti pravu priliku i to je upotrebio u korist benda. Stiv je inao jednog klijenta, Pink Flojd, i ništa ga nije moglo omesti u želji da učini sve za njih. Nisu mogli dobiti boljeg menadžera.“
„Između Stiva i Flojda postojao je samo usmeni dogovor“, kaže jedna druga osoba od poverenja. „Sve je počivalo na stisku ruke. Mislim da je to bilo veoma pametno za sastav. Nekako se zbog toga Stiv malo više potrudio.“
Sidov odlazak iz grupe zvanično je objavljen 6. aprila 1968. Nedelju dana kasnije, Pink Flojd su objavili singl „It Would Be So Nice“, s Ričardom Rajtom kao glavnim vokalom, kao prvo ostvarenje nove postave. Ova živahna pesmica, slična radovima grupe Kinks mada nedostojna njih (Voters će je kasnije opisivati kao „totalno đubre“), u stihovima je pominjala list Ivning standard, što je bilo protivno propisima BBC-ja. Zadovoljni bilo kakvom vrstom publiciteta, Pink Flojd su se obratili novinskoj kući, istovremeno pristajući na izmenu problematičnog dela teksta. Ipak, ni ovaj mali spor nije učinio da pesma nešto značajnije postigne na listama slušanosti.
U Kembridžu su vesti o promeni postave grupe Pink Flojd dočekane s pomešanim osećanjima. Baretova sestra Rouzmeri bila je zapanjena naglim propadanjem svog brata, okrivljujući muzičku industriju da je podsticala njegovu zloupotrebu narkotika. Ona će kasnije izjaviti da joj je posle „See Emily Play“ sva Sidova muzika bila „bolna za slušanje“.
Bob Klous, koji se posle napuštanja grupe usredsredio na studiranje, smatrao je promenu dobrodošlom. „Sid je bio pogonsko gorivo, ali Dejv je bio u stanju trajno da održava temperaturu“, našalio se on. „Znam da je Rodžer Voters posedovao taj kreativni nagon, ali velikom bendu potreban je veliki muzičar. Neophodan ti je neko ko će pevati i svirati i odrađivati sve te muzičke stvari u okviru grandioznih koncepata.“
Gilmorove kolege iz bivše grupe nisu bile iznenađene vestima o njegovom novom angažmanu.
———————–
Istinski ispit za grupu i njenog novog člana predstavljao je ulazak u studio. Kompanija EMI je zahtevala drugi album. Pink Flojd su se ponovo našli s Normanom Smitom u Ebi roudu. U tom trenutku, oni su već održali nekoliko snimanja sa Sidom i imali dovršenu kompoziciju s Baretovim glasom, „Jugband Blues“, zabeleženu nešto pre Božića. Sid je za ovu pesmu zahtevao učešće orkestra „Armije spasa“, a hvale vredni Norman Smit mu je to i obezbedio. Ipak, postoje glasine da se Sid, videvši uniformisani duvački orkestar, prenerazio i rekao muzičarima da sviraju šta god žele. Njihov doprinos uneo je na snimak još veću dozu otkačenosti. „Mislim da se matrica verovatno čula u slušalicama, ali duvači su odlučili da je ignorišu“, seća se Piter Džener. Svi su se složili da pesmu „Jugband Blues“ treba staviti na novi album, ali ne i Baretove kompozicije „Vegetable Man“ i „Sing Thy Last Scream“. Voters je stavio veto na njihovo uključivanje jer ih je smatrao „isuviše mračnim“.
Basista se pokazao kao posebno plodan autor, donevši tri sopstvene pesme: „Let There Be More Light“, kontemplativno psihodelično ludovanje na temu vanzemaljaca koji sleću u močvare istočne Engleske, gde se po imenu pominje znanac Flojda, Pip Karter; „Corporal Clegg“, prvu od njegovih mnogobrojnih kritika besmisla ratovanja; i „Set the Controls for the Heart of the Sun“, drhtavi i lenji komad muzike koji će kritičari, na očaj benda, nazvati „svemirskim rokom“. Ričard Rajt je napisao i otpevao prvi glas u pesmama „See Saw“ i „Remember a Day“, poslednjem tragu psihodeličnog popa, prvobitno namenjenog albumu „Piper at the Gates of Dawn“.
———————–
Za najnovijeg člana grupe Pink Flojd ovo iskustvo bilo je strano i pomalo obeshrabrujuće: verzije nekih pesama već su bile snimljene sa Sidom; Dejvid nije imao autorski doprinos, a njegova sposobnost pevanja pratećih glasova (obilato korišćenja u okviru Džoukers vajlda) nije dolazila do izražaja. „Nisam se osećao kao punopravni član grupe“, pričao je Gilmor kasnije. „Bio sam malo po strani od svega.“
Prisustvo Sida Bareta na albumu, na kraju nazvanom „A Saucerful of Secrets“, ostaje predmet nagađanja. On je navodno svirao gitaru u pesmama „See Saw“, „Remember a Day“ i „Jugband Blues“, a Gilmor veruje kako se, negde u pozadini, čuje i u „Set the Controls for the Heart of the Sun“. Poslednja numera na albumu, „Jugband Blues“, sa svojim jezovitim teturavim limenim duvačima, bila je jedina u kojoj Baret peva glavni vokal. On zvuči kao duh dok saopštava poslednji, proročki stih: „Šta je tačno san… i šta je tačno šala?““
Odlomak iz knjige „Pink Flojd: Kad svinje polete“ (Mark Blake „Pigs Might Fly: The Inside Story of Pink Floyd“), izdanje Laguna, 2017.
Prekucano iz Četvrtog poglavlja knjige pod nazivom „Buđenje glasina“.