„…Izazov koji se tada pojavio i nada da bi se nešto kvalitetnije moglo snimiti dugo me je još proganjala. pa sam se nakon par mjeseci vježbanja s Idijotima sjetio Borisa Furlana.

———————–

Studio u Kopru nalazio se u Mladinskom centru kojega je, nakon što je Boris Furlan odustao ili je bio maknut s voditeljske funkcije, preuzeo Marko Brecelj. Vjerujem da većina muzičara s teritorija bivše Jugoslavije zna o kojem se klubu radi. Nalazio se u staroj jezgri Kopra i sve nam je bilo na dohvat – trrgovine, vinarije i restorani iako tada i nismo imali nešto novca da bismo ih mogli obilaziti.

———————–

Snimali smo mi i ranije na nekim improviziranim magnetofonima, no ovo što se tamo našlo nalikovalo nam je na svemirski brod.

Iako se radilo o osmokanalnom analognom studiju, bili smo ipresionirani pa nam je sama činjenica da ćemo bez ikakvih problema moći odsvirati svoj instrument na zasebnom kanalu predstavljala veliku stvar.

———————–

Bili smo smješteni u stanu još jednog Borisa, prijatelja ‘našeg’ Borisa Furlana, koji je tada bio u vezi s nekom slovenskom manekenkom.

———————–

U vrijeme snimanja u tom smo stanu najveću paranoju proživljavali noću jer su naš domaćin Boris i njegova tadašnja djevojka imali mačku koja bi, dakako, noću živnula i kretala u ‘akciju’. Njezina omiljena meta bio je Branko koji je oduvijek luđački hrkao i dosta se vrtio dok bi spavao. Mačka se nameračila na njegovu ruku i svaki put kada bi Branko mrdnuo svojom rukom i okrenuo se u snu, ona se luđački iza neke zavjese bacala na njega. Pretrčavala bi preko nas koji smo bili pobacani u vreće za spavanje na podu i onda bi nam prekinula ono malo sna kojega smo uhvatili kada bi se hrkanje mrvicu stišalo ili kada bi se na njega privikli.

U studio smo dolazili totalno iscrpljeni od neprospavane noći, a ekipa koja je radila u studiju zajebavala bi se kako smo sigurno bančili i da je to sasvim normalno.

Tada sam shvatio da zvučnicima u studiju ne treba vjerovati jer su ‘izmišljeni i napravljeni’ da te zajebu. Nitko i nigdje kod kuće nije imao takve zvučnike i nije bilo realno da onaj za kojega snimaš te iste pjesme sluša na takvoj opremi.

Svi studiji imaju takve sprave pa smo s godinama shvatili da ono što čuješ pri snimanju treba najprije podijeliti sa dva te da valja biti svjestan kako ćeš od te polovice dobiti tridesetak posto od očekivanog i da se time trebaš zadovoljiti.

S obzirom da smo od početka pa do kraja zajedničkog sviranja bili savršeno uvježbani, napucani, napaljeni i koncentrirani, teško bi nam padalo to kako neke pjesme i neke odsvirane dionice zvuče kada ih zasebno preslušavaš.

———————–

Snimanje te demo snimke s koje su se neke pjesme kasnije našle na određenim kompilacijama i albumu „Bolivia R&R“ bilo nam je ogromno iskustvo, a taj nam je materijal poslužio za slanje magnetofonskih traka na brojne demo top-liste koje su imale samo određene radio stanice u bivšoj Jugoslaviji.

Ulazak u studio kod Borisa Furlana bila je uvertira u izdanje koje će nam promijeniti život. Radilo se o live albumu objavljenom do dana današnjeg isključivo na kazeti „Legendarni uživo“…

Nakon što smo završili snimanje demo snimke dosta smo novca odvajali za poštarinu i traženje radio stanica koje emitiraju demo bendove.

Nalazili smo se na kojekakvim listama, sa svakakvim izvođačima, bili smo na listama s pjevačima zabavne muzike, jazz sastavima i vrlo rijetko smo na tim listama bili iznad petog mjesta.

Radio Zagreb imao je neke emisije koje je vodio stanoviti Bahrija Golubović i nikad se nismo probili dalje od prijedloga, nikada nismo uspjeli upasti na liste koje je on vodio. Bilo je to za nas prilično traumatično, ali nas je tješila činjenica s kojom je dozom nelagode na takvim emisijama spominjano ime KUD Idijoti.

Voditelj bi jedva iscijedio ime, a u to doba spominjanje takvog imena imalo je stanovitu težinu pa smo zadovoljštinu dobivali činjenicom da smo makar spomenuti.

Najgore od svega je to što su se ti materijali trebali slati na tonskim trakama, ati traka nigdje u Puli nije bilo osim na Radio Puli, pa se po njih najčešće odlazilo u Trst ili su se nabavljale preko Zagreba.

———————–

U našoj je glavi najviše odzvanjala top-lista koju je vodio opatijski novinar David Podreka. On je imao top-listu koja bi se objavljivala petkom na zadnjoj stranici Novog lista i Glasa Istre. Užasno nam je puno značilo što se pojavljujemo na toj demo top listi.

———————–

U tom traženju mjesta pod Suncem, a to je prije svega značilo traženje prostora za svirku, bend je, da bi mu se uopće i mogla desiti svirka, trebao prije svega imati kakvo takvo ime. Stoga smo se dosta trošili na traženje prostora na tim listama.

Nakon objavljivanja demo snimke, otiskali smo određeni broj kazeta i tih je dana Ptica, nakon što je smislio čuveni logotip, definitivno otvorio vrata svog dizajnerskog života napravivši i omot za kazetu koju smo dijelili ljudima za koje smo procijenili da bi nam mogli pomoći u organizaciji nekih koncerata.

U međuvremenu je izašla kompilacija „Istarski rock“, naravno na kazeti koju smo potaknuli mi preko Borisa Furlana, a recenzije te kompilacije uglavnom su isticale KUD Idijote kao jedan od najperspektivnijih bendova.

Pošto je Furlan namirisao da smi mi bend koji ima priču, ponudio nam je snimanje live albuma.

Studio u kojem smo snimali demo snimku povezao je s pozornicom i na osmokanalnoj traci mogli su se kvalitetnije snimiti koncerti uživo.

Za taj smo se koncert dosta pripremali, ali su se naši koncerti događali uglavnom u Puli, sa skroz prepoznatljivom publikom i tada smo se znali zajebavati kako svima u publici znamo ime i prezime kao i datum rođenja.

Iako smo i tada u lokalnim okvirima kotirani kao cijenjen bend, često se znalo događati da neki manje poznati sastavi koji su se tek okupili imaju više publike od nas.

Radilo se o bendovima čiji su članovi još išli u školu pa su im na nastupe dolazili cijeli razredi dok mi nismo previše zanimali tokare, bravare i stolare iz Ugljanika ili pak pratioce bolesnika iz Medicinskog centra.

Kasnijeg značaja albuma kojeg smo pripremali u Boškarici i po pulskim mjesnim zajednicama nismo bili svjesni i niti u najluđim snovima nam nije palo na pamet da bi nam snimanje tog albuma moglo promijeniti živote.

Smatrali smo to još jednom manjom etapom u potrazi za živim nastupima i traženju nečega što nitko tko se počne baviti muzikom ne može definirati.

Nije to ni novac ni slava, jednim dijelom jesu cure, no pošto ih mi izuzimajući Tustu nismo baš preterano zanimali, nama su i one bile samo jedan od motiva.

Željeli smo putovati, željeli smo s ljudima podijeliti ono što radimo, ali još sebi ne mogu objasniti što je bilo to što smo tražili i što nas je tjeralo da se otisnemo dalje od Vodnjana. Album „Legendarni uživo“ kojega danas zna svaki punker koji drži do sebe, glavni je lajt motiv onoga  što smo kasnije radili. taj je album sve ono što smo kroz karijeru nadograđivali i stvarali.

Naravno da u njemu nema našeg jasnog ideološkog opredeljenja jer se tada nije trebalo niti ideološki izjašnjavati, no „Bandiera rossa“ s „Anarhijom“ je tu, naznaka nekog političkog čačkanja je tu, tu su i najave, obraćanja publici koje je Sale do kraja karijere prakticirao, tu su blokovi povezanih pjesama, tu je Tustina energija, bramburanje sebi u brk, tu je i čvrsta ritam sekcija koju je pisac, tada novinar Zvonko Karanović u jednoj recenziji nazvao „pneumatskim čekićem“.

Album smo snimili pred dvjestotinjak ljudi od kojih je prisutna publika poznavala možda dvije do tri stvari, no cijeli je koncert protekao u ironiji, pomalo alanfordovskoj zajebanciji u kojoj potenciramo svoj značaj i u kojoj zbunjenim ljudima objašnjavamo da prisustvuju povijesnom trenutku.

Bilo bi pretenciozno tvrditi da smo mi autori krilatice „legendarni“, ali mi je teško oteti se dojmu da se tek nakon tog albuma za svaki kurac počelo govoriti „legendarni“ i da je puno roga što je bilo jednako „bitno“, baš kao i mi tada, nakon ovog albuma znatno lakše moglo dobiti taj epitet „legendarni“.

Iako su godine pune muka započele nešto kasnije nakon tog albuma, u nama se otvorila ta Alan Ford faza i skroz nesvjesno krenuli smo u prilično ironično razdoblje, mada smi mi privatno oduvijek bili vrhunski zajebanti.

Upravo na tom koncertu dala se nazrijeti naša autorska ironija. Tada su se u našim glavama i otvorile zajebancije na vlastiti račun i to nas je držalo dosta dugo, taman dok su se žrtve oko nas počele zbrajati sa više nula. A tada više nije bilo razloga za ironiju…

Čim se album pojavio, da ne kažem u prodaji jer se nikada nije prodavao u nekim ovlaštenim trgovinama, bilo je jasno da se radi o nečemu što će nam omogućiti napredovanje u karijeri. Napokon smo iskoračili iz demo top-lista i pojavili se na sceni s kakvim takvim službenim izdanjem, dobivši pritom odlične recenzije.

———————–

Nakon izlaska albuma počela su i naša prva kakva-takva iskustva s diskografijom. Pošto je uz FV Ljubljanu i Furlanova diskografska kuća koju ja nazvao Slovenija (a koja se više-manje uspješno bavila štancanjem stranih piratskih izdanja) bila prva nezavisna diskografska kuća, mislim da smo bili svojevrsni pokusni kunići o dometu takvih izdanja na jugo tržištu.

Iako nekih politički važnijih previranja u to vrijeme nije bilo, točnije nas četvorica naivaca u radničkim cipelama vjerovali smo da ih nema, ime diskografske kuće Slovenija bilo je sigurno neka vrsta provokacije.

Nama četvorici ona naravno niti u ludilu nije bila asocijacija na neku samostalnu Sloveniju, niti pomisao da će se kod nas vrlo brzo dogoditi ono što se dogodilo u najtragičnijem mogućem obliku.

Ime kuće Slovenija bila je provokacija, ali niti blizu aferi koja je nastala nešto kasnije idejnim rješenjem plakata za Dan mladosti ljubljanskog dizajnerskog studija „Novi kolektivizam“.

Uz svu dužnu zahvalnost i poštovanje koje imam prema Borisu Furlanu na svemu što je napravio za nas, mi nikada nismo saznali tiraže koje smo postizali u to vrijeme. Tek po reakcijama publike na terenu ili pismima koja su počela pristizati, mogli smo procijeniti da su „Legendarni uživo“ album koji je bio prvi naš susret s publikom izvan Pule i Istre.

Naš izdavač bio je jedan od pionira nezavisne diskografije na teritoriji bivše Jugoslavije pa je i nama kao i njemu oglašavanje naših materijala u nekakvim časopisima kao i prodaja pouzećem bila totalna nepoznanica, ali i novo otkriće, nešto sasvim novo za nas nastanjene na Balkanu. No ljudi su i tada, ali i kasnije ploče kupovali na takav način.

———————–

Album „Legendarni uživo“ bio je materijal koji nas je lansirao, bio je to album zbog kojeg smo uspjeli ući  na Suboticu 1987. godine, iako ja nikada prema njemu nisam imao neki jači sentimentalni odnos, nikad ga nisam s guštima preslušavao.

Bilo je tu dosta toga što mi nije odgovaralo, ali bez „Legendarnih uživo“ mi definitivno nikada ne bismo prebacili Učku.“

Odlomak iz knjige „Život s Idi(j)otima“ (Nenad Marjanović Dr. Fric „Život s Idi(j)otima“), izdanje Dallas Records / Društvo za razvoj i istraživanje muzike, maj 2019.

Prekucano iz delova knjige pod nazivom „Snimanje demo snimke u Kopru“ i „Legendarni uživo“.