
„Boru Đorđevića verovatno ne treba posebno predstavljati. Njegovi Suncokreti i on, nemali broj puta izmamili su iskrene aplauze od svih nas, što za dobar nastup, što za atraktivan snimak, a najčešće za upornost kojom insistiraju na vlastitom opredeljenju, koje u osnovi omogućuje slavu preko noći.
———————–
– Ovih dana vam izlazi nova ploča, puno radite i verovatno nemaš vremena za nekakva preispitivanja i vraćanja unazad. Ipak, pokušaj da se vratiš na svoje prve početke. Kako si ušao u svet muzike?
Moji muzički počeci datiraju još iz detinjstva. Tada sam bio mamin i tatin sin koji zabavlja komšiluk. Znaš već starije. Naučili su me nekoliko pesmica, često i bezobraznih, a onda me dizali na sto i tražili da pevam. Međutim, rok muziku sam počeo da sviram nešto kasnije, u trinaestoj godini. To je bilo sredinom šezdesetih godina u Čačku. Skupili smo se nas četvorica školskih drugova i napravili sastav koji se zvao Hermelini. To je bio najiskreniji i najpošteniji period koji sam proveo u muzici.
———————–
Počeo sam kao bas gitarista. To se nekako smatralo najmanje važnim. Ja sam, u stvari, bio pevač, pa kako sam slabo svirao gitaru, dogovorili smo se da sviram bas. O pravoj bas gitari nisam mogao ni da sanjam. Znao sam da jedna takva prava bas gitara ima četiri žice, pa sam skidao višak žica sa svoje obične gitare. Dve godine kasnije prešao sam na ritam gitaru.
– Kada smo već kod instrumenata, reci nam kada si i kako nabavio prvi „ozbiljniji“ instrument.
Ako ne računam obične gitare, „daske“ kako bi ih nazvao danas, prvi ozbiljniji instrument bila je „Melodijina“ električna gitara. Kada sam je video u izlogu „Robne kuće“, onako upadljivo crvenu i veoma jeftinu čak i za ono vreme (čini mi se da je stajala oko 400 dinara) znao sam da mora biti moja. Nekako sam „smuvao“ roditelje da mi je kupe. Kada sam je dobio bio sam strašno ponosan na nju. Samo što je nisam šetao kroz grad. Uključivao sam je u radio i mnogo sam vremena provodio kod kuće svirajući. Da, kada sam kupio tu gitaru, hteo sam da je uključim u utikač u zidu, ali su me u poslednjem trenutku sprečili u tome.
Posle nam je pojačalo pozajmljivao Stevo Radović, naš nastavnik fizičkog, a istovremeno i član, za nas, nedostižnih Belih višanja.
I na kraju, ta moja prva prava gitara neslavno je završila. Stajala je na podu i ja sam je neoprezno nagazio i tako joj slomio vrat.
– Iz onoga što si do sada ispričao, može se naslutiti da si u to vreme već nastupao pred publikom. Priseti se svog prvog javnog nastupa.
Na binu sam prvi put izašao veoma rano, u nižim razredima osnovne škole. To se zamalo nije katastrofalno završilo. Pevao sam, sećam se kao danas, „Zvižduk u osam“ koji je tada bio veoma popularan. Imao sam neverovatnu tremu. Sve sam dobro otpevao, ali kada je došao deo u kome treba da zviždim – jednostavno nisam mogao. Duvao sam iz sve snage, ali zvižduka nigde. Naravno, moji napori su bili publici smešni, a ja sam od stida hteo u zemlju da propadnem. Srećom, bio sam im simpatičan, pa je aplauz bio gromoglasan. Inače, ja i dan-danas pred važnije nastupe imam tremu. To moje kolege i devojke znaju i obavezno me smiruju pred svirku. Ranije su mi se tresle noge, a sada sam nesiguran samo do momenta kada osetim da publika prihvata ono što joj sviramo.
– Vratimo se ponovo na tvoje početke. Ti si svirao u mnogim sastavima. Reci nešto o tome, a priseti se i prvog zarađenog honorara. Koliki je bio i šta si sa njim učinio?
Te šezdesete godine su bile divno vreme. Ne mogu da nabrojim sve grupe u kojima sam tada svirao. Sećam se Vesnika ljubavi, Safira, Dečaka sa Morave, Čačanskih plemića, PORS-a (skraćeno Poslednji ostatak romantičnog sveta)… Verovali ili ne, u ovoj poslednjoj navedenoj grupi, svirao je tada u Srbiji već čuveni Točak. Svirali smo i pesme kao što je „Marija“, a Točak je pevao i drugi glas. Kasnije su se naši putevi razdvojili.
Sa jednom od tih grupa zaradio sam i prvi honorar. Trebalo je da sviramo na dočeku Nove godine u čačanskoj gimnaziji čiji smo đaci bili. Tražili smo da nam se za to pristojno plati (pristojno je za nas bilo oko 500 dinara po članu). Onda me je strah i trepet gimnazije, tadašnji direktor pozvao u svoj kabinet na razgovor. Prvo me je izgrdio, zbog navodno preterano visoke sume, a onda mi je objasnio da nije lepo da izrabljujemo svoje školske kolege. Kakva demagogija! Ali direktor je direktor i ja sam, pošto sam tvrdoglavo odbijao da sviram za džabe, morao da pristanem na sumu od 150 dinara po članu. Novac je, naravno, potrošen iste noći nakon svirke.
– Iz ovoga što si ispričao vidi se da si dugo svirao, a da za to nisi bio adekvatno nagrađivan, a recimo jedno od najlepših priznanja je dozvola za ulazak u studio. Kada si prvi put kročio u studio za snimanje?
Kada sam prešao u Beograd i oformio grupu Zajedno, došli su i prvi uspesi.Sa tom grupom sam prvi put i ušao u studio. Za to snimanje smo se mesecima pripremali. U grupi su tada bile četiri devojke i svi smo imali veliku tremu. Snimali smo moju „Viziju“ i grdno smo se plašili tehnike, snimatelja, producenta koji je odlučivao o našoj daljnoj sudbini. Naime, u studio smo dospeli na insistiranje Nikole Karaklajića, ali u slučaju da je producent stekao loše mišljenje o onome što radimo, teško da bismo ponovo dobili studio.
Gotovo dva sata smo ponavljali isti motiv i kada smo čuli snimak bili smo oduševljeni. To se dopalo, srećom i drugima. Kasnije smo tu kompoziciju i pesmu „Goro moja“ uvrstili na prvu ploču.
U stvari, do snimanja prve ploče mi smo uglavnom bili tu da pomažemo drugima. Tu ploču smo snimali u studiju RTB-a, snimatelj je bio Pero Gaković, a producent Zoran Modli, koji nam je mnogo pomogao da obe pesme prođu zapaženo. Tokom samog snimanja nije nam išlo najbolje. Ponavljali smo pojedine delove bezbroj puta. Već me je polako izdavao glas kada smo uspeli da snimimo pristojnu verziju. Bilo je na tom snimanju i psovki, jer nismo imali pojma da ljudi iz tehnike čuju svaku izgovorenu reč u studiju!
Kada se ta ploča pojavila i počela relativno dobro da se prodaje, bio sam presrećan. Mislio sam da je to maksimum mojih mogućnosti, ali sam, naravno, kasnije sam sebe demantovao.
– Tebe i tvoje društvo često viđamo na TV ekranima. Kakav je bio tvoj TV debi?
Prvo TV snimanje je donelo i prvu svađu. Tako to obično biva. Organizator je rekao da nema honorara za nas, tako da je pola orkestra htelo da radi, a pola ne. Svi drugi su imali honorar, a mi debitanti ne. Pošto su se muzičari iz mog sastava naglas prepirali, poslao sam ih u garderobu i sa režiserom sam se dogovorio da nam se za nastup isplati upola manji honorar od dogovorenog. Tako smo ipak nastupili, a tom prilikom smo i dobili ime Zajedno.
– Nekako u to vreme došla je i popularnost?
Jednog lepog dana, besan i ljut napustio sam grupu Zajedno. Jednostavno pisma simpatizera koja su stizala svakoga dana, opustila su moje muzičare, pa se nije radilo dovoljno. Pored toga, školske obaveze su ih pritiskale kao i mene, ali sam smatrao da ko hoće, može da stigne sve da uradi. Polako sam počeo da okupljam ljude za Suncokret i posle napornog rada i probijanja leda, došlo je ono što se zove popularnost.
– A ta se popularnost između ostaloga, manifestuje i brojem datih autograma. Priseti se prvoga koji si dao.
Kada sam davao prrvi autogram osećao sam se neprijatno, a bilo mi je u isto vreme vrlo milo. Kasnije sam na to navikao, ali tvrdim da mi je veoma drago kada se potpisujem nekome i da laže onaj koji tvrdi da to ne voli. Ne sećam se kada sam dao taj prvi autogram, samo znam da sam bio veoma iznenađen u smislu – šta li će ti moj potpis?
– Iz svega ovoga što si ispričao, vidi se da imaš prilično toga iza sebe. Na drugoj strani svuda oko nas su mladi ljudi koji tek počinju intenzivno bavljenje muzikom, pa bi im verovatno neki tvoj savet pomogao na putu do uspeha.
Treba mnogo raditi. Kada mislite da ste sve uradili, uradite to još jedanput. Iza svakog uspeha krije se ogromni rad. Niko nije rođeni genijalac. Za našu poslednju ploču aranžmane smo radili tri meseca!
Ne treba dozvoliti da vam eventualna slava i popularnost udare u glavu. Treba ostati isti i družiti se sa starim, proverenim prijateljima. Samo se tako ostaje normalan.
Kada se biraju ljudi za grupu, ne treba okupljati gomilu genijalaca. Često su bolje grupe prosečnih muzičara koji se dobro slažu, nego grupe u kojima svaki muzičar vuče na svoju stranu!“

Članak „Tako je počeo Bora Đorđević“ prekucan iz časopisa Džuboks br. 43, februar 1978.








