Bob Dylan „The freewheelin’ Bob Dylan“

A strana

Blowin’ in the wind

Girl from the North country

Masters of war

Down the highway

Bob Dylan’s blues

A hard rains a-gonna fall

B strana

Don’t think twice, it’s all right

Bob Dylan’s dream

Oxford town

Talkin’ world war III blues

Corrina, Corrina

Honey, just allow me one more chance

I shall be free

Što bi rekao Radovan III “Krajnje je vreme”… Bob Dylan sa svojim albumom prvi put na blogu. Biće ih nekoliko i biće predstavljeni hronoliški.

Bob Dylan je objavio debitantski album 1962. godine. Napisao je samo dve od ukupno trinaest pesama. Sledeće godine se pojavljuje njegova druga LP ploča.

“The Freewheelin’ Bob Dylan” iako drugi po redu, je prvi pravi album Dylan-a. Onog klasičnog Dylan-a na koga smo navikli. Njegovo nemerljivo autorsko stvaralaštvo koje se ogleda u pisanju tekstova i komponovanju muzike, dolazi do punog izražaja. Nastao je u vreme hladnog rata kada se formiraju pokreti za mir i građanska prava. “Blowin’ in the wind”, “A hard rains a-gonna fall”, “Masters of war”, “Don’t think twice, it’s all right”, “Talkin’ world war III blues” postale su zaštitini znak mnogih protesta mlade generacije. Album se smatra jednim od najvažnijih i najznačajnijih u istoriji rok muzike. Dylan je njime zacementirao svoju poziciju, koju je potvrdio više puta svojim sledećim izdanjima tokom šest decenija.

Na albumu je trinaest pesama, od kojih se mnoge smatraju antologijskim. Na njemu je samo jedna obrada i to tradicionala “Corrina, Corrina”. Dylan je sve pesme snimio svirajući gitaru i usnu harmoniku, osim pomenutog tradicionala.

Link za album: https://www.youtube.com/watch?v=KJBbX0jzM2c&list=PLNPGM2D7aODcmWXPn5Ze-yy9rday01erA&index=1

Partibrejkers „Kiselo i slatko“

A strana

Ja hoću da te volim (Kako)

Hoću da znam

Ljudi nisu isti

Javi se

Molitva

B strana

Daleko od očiju (feat. Milan Mladenović)

Ja sam doktor

Težak zaborav

Ona je prokleta

Ti si moja sreća

Partibrejkers su osnovani u Beogradu 1982. godine. Prvi singl sa pesmama „1000 godina“ i „Večeras“ objavljuju dve godine kasnije a debitantski album nazvan po imenu grupe, 1985. godine. Do sada su objavili osam studijskih albuma. Interesantno je da nijedan od njih nije snimila ista postava muzičara. Zoran Kostić Cane i Nebojša Antonijević Anton su jedini stalni članovi od formiranja grupe do današnjeg dana. Oni su u stvari – Partibrejkers. Da nema Caneta i njegovog vokala – ne bi bilo Partibrejkersa. Da nema Antona i njegove čudesne gitare – ne bi bilo Partibrejkersa.

„Kiselo i slatko“ je četvrti album, objavljen 1994. godine. U trenutku snimanja, grupa je zvanično bila duo – Cane (vokal) i Anton (gitara). Na snimanju albuma pomogao im je veliki broj njihovih prijatelja muzičara. NJihova imena na omotu ploče su navedena ovim redosledom: Srđan Todorović (bubnjevi), Saša Vlajsović (bas), Zoran Radomirović Švaba (bas), Milan Mladenović (vokal, gitara, usna harmonika), Vlada Negovanović (akustična gitara), Saša Lokner (klavijature), Nenad Petrović (saksofon), Pera Joe (usna harmonika), Goran Čavajda Čavke kao i Marin Petrić Puroni i Borko Petrović (udaraljke, prateći vokali), Branka Katić i Srđan Gojković Gile (prateći vokali), Igor Borojević (bubnjevi i demo snimak 1992.). Producent je bio Vlada Negovanović, koji je uradio i muzičku produkciju zajedno sa Canetom i Antonom. Dušan Ercegovac je potpisan kao izvršni producent. Album je sniman u Studiju 5 i 6 Radio Beograda.

Na albumu „Kiselo i slatko“ nalazi se deset pesama. „Hoću da znam“, „Molitva“, „Ja hoću da te volim (Kako)“, „Ljudi nisu isti“ i naravno duet Caneta i Milana Mladenovića u pesmi „Daleko od očiju“ (za koju je Milan napisao tekst), definitivno su obeležile ovaj sjajan album Partibrejkersa. Izdvojio bih još i po meni nepravedno zapostavljenu „Težak zaborav“ u kojoj, kao i bezbroj puta do sada, dolazi do izražaja Antonovo savršenstvo sviranja gitare.

Link za album: https://www.youtube.com/watch?v=r2QHV45j-xo&list=OLAK5uy_mkq24UeNWe2X6cAdml_peuW1T_nyzUwCU&index=1

Lenny Kravitz u Beogradu

Lenny Kravitz je planirao evropsku turneju sledeće godine. Prvi nastup će imati u Pulskoj areni 14. juna. Turneja će se završiti u Bordou 11. avgusta.

Kravitz iz Pule dolazi u Beograd. Koncert je zakazan na Ušću, 17. juna. Prethodni put je bio u Beogradskoj areni u julu 2008. godine. Nastup je završio pesmom „Are you gonna go my way“. Da li će tako biti i krajem proleća sledeće godine?

Prodaja karata počinje danas (petak, 21. novembar).

Slika je preuzeta sa sajta eFinity.

Mark Knopfler’s Guitar Heroes „Going home (Theme from Local hero)“

Da se nadovežem na prethodni post…

Nakon četrdeset jedne godine od objavljivanja instrumentala „Going home: Theme of the Local hero“, Mark Knopfler je odlučio da ga ponovo snimi uz pomoć velikog broja muzičara. Povod je bio da bi podržao Fondaciju za tinejdžere obolele od raka (Teenage cancer trust).

Nova verzija je objavljena kao singl na CD-u 2024. godine. Traje deset minuta. Kao izvođač je navedeno ime super grupe Mark Knopfler’s Guitar Heroes, okupljene tim povodom. Šezdeset šest muzičara (preko pedeset su gitaristi) je učestvovalo na snimanju. Jeff Beck nas svojom gitarom uvodi u ovaj sjajni instrumental, na koji se nadovezuje Mark Knopfler. Eric Clapton, Joe Bonamassa, Peter Frampton, Steve Lukather, Brian May, Joe Satriani, Tom Morello, Keith Urban, Joe Walsh, Alex Lifeson, Slash, Bruce Springsteen, John McLaughlin, Duane Eddy, Ry Cooder, Joan Armatrading, David Gilmour, Albert Lee, Derek Trucks, Susan Tedeschi, Pete Townshend, Buddy Guy, Tony Iommi, Joan Jett, Orianthi, Phil Manzanera, Steve Vai, Ronnie Wood, Andy Taylor, Joe Louis Walker, Hank Marvin, Sting, Ringo Starr, Sheryl Crow, Roger Daltrey… Naveo sam imena trideset sedam muzičara (od ukupno šezdeset šest) koji su pomogli da se realizuje ovaj projekat.

Mark Knopfler je uradio nešto što verovatno niko nije uspeo do sada – da za snimanje jedne pesme (u ovom slučaju se radi o instrumentalu) okupi toliko poznatih muzičara. To se nije desilo ni prilikom snimanja „Do they know it’s Christmas“ (1984) i „We are the world“ (1985).

Link za obradu Mark Knopfler’s Guitar Heroes: https://www.youtube.com/watch?v=zBGm7gJtSZE

Link za original Mark Knopfler: https://www.youtube.com/watch?v=sPfLdzdW4BI

Mark Knopfler „Going home: Theme of the Local hero“

„Local hero“ je film koji je režirao Bill Forsyth. Glavne uloge tumače Peter Riegert, Denis Lawson i Burt Lancaster. Premijerno je prikazan 1983. godine. Istovremeno se na LP ploči i CD-u objavljuje i soundtrack sa muzikom iz filma, koju je komponovao Mark Knopfler.

„Going home: Theme of the Local hero“ je fantastičan instrumental koji se nalazi poslednji na ovim izdanjima, kao završna tema filma. Snimili su ga Mark Knopfler (gitara), Tony Levin (bas), Michael Brecker (saksofon) i Alan Clark (sintisajzer). Knopfler ga je izvodio na koncertima sa svojom tadašnjom grupom Dire Straits, a i kasnije započevši solo karijeru.

Link za instrumental: https://www.youtube.com/watch?v=sPfLdzdW4BI

Picture Parlour „The Parlour“

Cielo drive

24hr open

Who’s there to love without you?

Used to be your girlfriend

Neptune 66

Around the bend

Talk about it

Ronnie’s note #3 (Lucky man)

$4 fantasy

Norwegian wood

The travelling show

„The Parlour“ je debitantski album mančesterske grupe Picture Parlour. Objavljen je 14. novembra.

Dve devojke, Katherine Parlour (vokal, gitara, klavijature) i Ella Risi (gitara) osnovale su grupu Picture Parlour pre četiri godine. Pridružili su im se Joey Django (gitara, bas), Kitty Fitz (bas, gitara) i Michael Nash (bubnjevi). Nakon dva singla (pre dve) i jednog EP-a (iz prošle godine), pojavio se i njihov prvi album.

„The Parlour“ karakteriše klasičan rok, indie rok, kao i sjajne rok balade. Ukratko, kombinacija je raznih stilova rok muzike. Bez preterivanja, Picture Parlour su snimili odličan album. „The travelling show“, „Talk about it“, „Around the bend“, „$4 fantasy“ i „Cielo drive“ su pesme koje su me „kupile“ na prvo preslušavanje. Nadam se da će nakon svog debitantskog izdanja, nastaviti sa izdavanjem sjajnih albuma.

Link za album: https://www.youtube.com/watch?v=P6lnvCfsod8&list=OLAK5uy_nlFxehW7laLQL-5IAWQgSy9Ua6lZjbV6E&index=1

Zvezdani časovi rock muzike – Oružje je rođeno

  “Paradoks je da su datumi mnogih po čovečanstvo neprijatnih događaja poznati svakom obrazovanom čoveku a da se datuma onih drugih, prijatnih i plemenitih, retko ko od nas seća. Datum, čak i sat, kada je bačena bomba na Hirošimu (koja je odnela hiljade života) mnogo su poznatiji nego godina kada je pronađen penicilin koji je spasao hiljade ljudi itd.

  Kada govorimo o muzici, najposle rock muzici, manje-više svi važniji datumi a posebno oni iz najranijeg perioda prekriveni su velom tame. Svedoka je svakim danom sve manje (mi smo tek treća odnosno druga generacija) a zaboravnih i onih sa slabim sećanjem – mnogo. Sve velike stvari pa i rock počele su neprimetno a kako vreme odmiče sve smo dalji od tačnih i preciznih informacija o tome kako, gde, kada i ko je nešto – počeo, napravio, učinio za rock.

  Ipak, jedan od tih za rock’n’roll bitnih datuma je poznat. I mada se događaj kojeg pominjemo desio pre drugog svetskog rata, odnosno više od dvadesetak godina pre početka rock ere, on je presudno uticao na njegovu fizionomiju. Bio je to dan kada je patentirana prva električna gitara.

  Još početkom ovog veka gitara se našla u većem društvu svojih kolega i koleginica; prestala je da bude solistički instrument, prestala da bude isključivo prateći inmstrumenat pojedinaca i priključila se opštoj buci orkestra. Priključila – da, ali i utopila: nigde je nije bilo jer se uopšte nije mogla čuti. Koliko god se gitarista iz petnih žila upinjao, njegovo muziciranje se jedva razaznavalo od bučnih duvača, lupanja bubnjeva i klavira. Konstruktori su se takođe trudili: povećavali su joj korpus, krivili gornju ploču, stavljali čelične žice (umesto od svile i creva kao do tada) no sve bez većeg efekta. Dovoljno je bilo da trubač jače dune u trubu ili bubnjar snažno ošine činelu i gitarista je mogao komotno da ode da nešto popije a da se njegovo odsustvo u zvuku orkestra uopšte ne primeti.

  Neki među njima tražili su i nalazili rešenje u osnivanju sopstvenih sastava sa srodnim i manje glasnim instrumentima, gde će oni biti glavni kao Džango Rajnhart (akustične gitare plus violina i eventualno kontrabas) ali pravo rešenje moralo je da bude mnogo radikalnije.

  Već frustriranim gitaristima pronalazak metalne (čelične) gitare bio je slaba uteha, ali je na sreću od tog momenta njihovoj muci bio kraj. Kada su svi napori za pojačanje gitare sa metalnom gitarom iscrpeni, rešenje je traženo izvan nje. Elektrika je priskočila u pomoć i još jednom se potvrdilo staro pravilo da do pronalaska dolazi kada za njim postoji najveće potreba.

  Put klasične gitare ka električnoj počeo je ranih dvadesetih godina, kada se muzika profesionalizovala a novi stilovi počeli da razvijaju. Ispočetka je obična gitara ozvučena uz pomoć elektromagneta (pick up) a nešto kasnije i pikapima iz gramofonskih ručki. Dalji razvoj u ovom pravcu sprečavala je neotklonjiva mana nazvana mikrofonija, koju će tek početkom 60-ih godina otkloniti firma „Ovation“.

  Prvu električnu gitaru – gitaru čija je „duša“ bila električna – napravili su Džordž Bošem i Pol Bart 1931. godine. Čudnom ironijom sudbine, ova prva električna gitara bila je ustvari havajska gitara – ona koja se od svih električnih dana najmanje koristi, pogotovo u rock muzici. Uprkos ovoj činjenici, Džordžu i Polu a još više firmi Rikenbeker krasi slava da su prvi proizveli prototip najpopularnijeg instrumenta današnjice.

  Prva električna gitara bila je cela izrađena iz jednog komada aluminijuma i odmah je dobila nadimak „tiganj“, budući da je na njega izgledom neodoljivo podsećala. Patentirana je 10. avgusta 1931. godine pod brojem 2089171. Prvi modeli ovog tipa imali su 22 odnosno 25 pragova na vratu a neki kasniji modeli su pravljeni i od bakelita.

  Retki sačuvani primerci ovih gitara danas su sa ponosom izloženi u muzejima kompanije Rikenbeker i nagone na smeh svakoga ko ih ugleda. No, ipak nezadrživi prodor električne gitare počinje sa ovom kabastom napravom koja pre liči na buzdovan nego na instrument.

  Te 1931. godine stvoreno je oružje rock revolucije, revolucije koja nije prolila ni kap krvi, ali je potrošila dosta struje.

  Električna gitara će od tih dana mnogo izmeniti oblik i izgled; doći će u hiljade ruku, mnogi će sa njome steći slavu ali cenjeni pronalazači ostali su u senci novih konstruktora. I zato: svaki elektro-gitarista u momentu kada gura „džek“ u priključak na pojačalu a levom rukom za vrat pridržava tankovratu lepoticu koja mu visi o ramenu, treba da se seti tog 10. avgusta. Tog dana je stvoren predmet koji mu danas omogućuje da se kao muzičar potvrdi. Bez tog „tiganja“ ne bi bilo ni rocka, ni njega… pa, bogami ni „Džuboksa“.“

Članak „Zvezdani časovi rock muzike – Oružje je rođeno“ prekucan iz časopisa Džuboks br. 52, novembar 1978.

Florence and The Machine „Everybody scream“

Everybody scream

One of the greats

Witch dance

Sympathy magic

Perfume and milk

Buckle

Kraken

The old religion

Drink deep

Music by men

You can have it all

And love

Florence and The Machine spada u jedne od najboljih rok grupa formiranih u novom milenijumu.

„Everybody scream“ je njihov šesti studijski album. Objavljen je 31. oktobra. Grupa iz Londona predvođena sjajnom pevačicom Florence Welch, snimila je još jedan odličan album. To je bilo i očekivano, s obzirom na njihova ranija izdanja. Na to su nas već navikli.

U navedenom linku, pored dvanaest regularnih pesama zastupljenih na albumu, kao bonus nalaze se i četiri od njih koje su snimljene u tzv. chamber version, koje se umnogome razlikuju od originalnih snimaka. Možete uporediti koja vam se verzija više sviđa.

Link za album: https://www.youtube.com/watch?v=03iBgkXb1EE&list=OLAK5uy_kyi5kx-kg3Q0hoiHM83ETCI28q9V16K7M&index=1

The Charlatans „We are love“

Kingdom of ours

We are love

Many a day a heartache

For the girls

You can’t push the river

Deeper and deeper

Appetite

Salt water

Out on our own

Glad you grabbed me

Now everything

Engleska grupa The Charlatans je aktivna na muzičkoj sceni tri i po decenije. U tom vremenskom periodu objavili su četrnaest studijskih albuma. Najveću popularnost postižu u drugoj polovini devedesetih godina.

„We are love“ je njihovo najnovije izdanje koje se pojavilo poslednjeg dana oktobra. Sadrži jedanaest pesama, koje su zajedno napisali članovi grupe. Melodične, bez gitarskih rifova u tzv. indie rock-u, preporučljive za slušanje u svakoj prilici.

Link za album: https://www.youtube.com/watch?v=HTBJWVQZkFE&list=PLgMPnVSzQSYPPtMthgS4SI0-3y5zfkXAv&index=1

Mumford & Sons „Prizefighter“

Here (with Chris Stapleton)

Rubber band man (with Hozier)

The banjo song

Run together

Conversation with my son (Gangsters & angels)

Alleycat

Prizefighter

Begin again

Icarus (with Gigi Perez)

Stay

Badlands (with Gracie Abrams)

Shadow of a man

I’ll tell you everything

Clover

Mumford & Sons su objavili svoj peti studijski album “Rushmere” u martu ove godine. Nisam ga predstavio na blogu, jer mislim da nije bio baš pravi odraz onoga što su ranije stvarali.

Najavili su svoje novo izdanje „Prizefighter“, koje će se pojaviti za manje od 365 dana u odnosu na prethodni album, tačnije 13. februara sledeće godine. Na njemu će se naći četrnaest pesama. Na snimanju su učestvovali i poznati muzičari kao gosti. Chris Stapleton, Hozier, Gigi Perez i Gracie Abrams su otpevali po jednu pesmu zajedno sa Mumford & Sons. Nadam se da će novi album biti mnogo bolji (bar po mom ukusu) nego prethodni.

„Rubber band man“ je duet sa Hozier-om i prva pesma koja je objavljena na singlu pre nekoliko dana.

Link za pesmu: https://www.youtube.com/watch?v=vLTwLkqPSAE