“Svojevremeno, kada Erih fon Deniken bejaše u modi, vodili su se razgovori među naučnicima kako da se našim budućim pokoljenjima ostavi trag o kulturnom nasleđu današnje civilizacije. Takođe su se povodom prvih letova na obližnje planete, vodile rasprave kako i čime eventualnim tamošnjim stanovnicima predstaviti Zemlju. U oba slučaja ideja je bila slična onoj Nojevoj iz Biblije – napraviti novi Nojev kovčeg, u ovom slučaju veliku i prostranu (a šuplju) čeličnu kuglu u koju bi se stavilo dosta fotografija, knjiga, reprodukcija i sl. Za našu priču najznačajnije je da se u oba slučaja, na spisku predmeta koji bi reprezentovali zemaljsku kulturu, našlo po nekoliko gramofonskih ploča (ako se ne varam – sa muzikom Baha, Betovena, ali i Bitlsa).
Nepoznato je, barem meni, da li su se ove ideje naučnika i realizovale, ali jedno je bitno – od toga nema većeg dokaza da je ploča postala važan činilac kulture i jedno od glavnih obeležja naše civilizacije.
Još i više!
Mala, crna, tanka i krhka – postala je njen stub!
ISTORIJAT
“Mary has a little lamb” – to su bile prve reči snimljene na prvu ploču. Snimio ih je Tomas Edison avgusta 1877. godine, na svojoj govornoj mašini koju je nazvao fonograf. On se pokretao rukom a ploča na kojoj se snimalo bila je u obliku cilindra, prekrivenog metalnom folijom. Prva ploča bila je, dakle, cilindar. Nekoliko godina kasnije A. Bel je za snimanje upotrebio presvučen voskom cilindar. 1887. Emili Berliner patentira prvu ploču u obliku ravnog diska. Ovaj čovek (po Nemcima – Nemac, po Amerikancima – Amerikanac) je pronalaskom metoda urezivanja zapisa na ravan disk, utro put masovnom umnožavanju snimljenog materijala, on je dao ploči oblik koji joj je ostao do danas.
Ali, ni Edison nije sedeo skrštenih ruku – kao pravi poslovni Amerikanac, počeo je sa praktičnom primenom svog izuma, sa namerom da ga komercijalizuje. 1888. u njegovom eksperimentalnom studiju pijanista Jozef Hofman i dirigent Hans fon Bilov snimaju. 1889. godine prvi put se javljaju u prodaji gramofonske ploče koje je proizvodio jedan nemački fabrikant igračaka.
1890. godine javljaju se i cilindrične ploče na tržištu i rivalitet između ova dva oblika počinje 1893. I 1894. se pojavljuju prve profesionalne gramofonske ploče (zvane “tanjiri”) kao i gramofoni namenjeni širem tržištu.
U to vreme se javljaju i prve piratske ploče! Naime, Djani Betini, kolekcionar iz Njujorka je usled dobrih veza sa Metropoliten operom, napravio na svom mikro fonografu masu snimaka i krčmio ih za svoj račun po visokim cenama. Čak je imao i svoj katalog. Ipak, time je znatno doprineo da se divni glasovi nekada slavnih artista spasu od zaborava.
Od značajnijih ploča – snimaka iz tog vremena, treba pomenuti sledeće:
– Bramsovi solistički koncerti održavani u Beču, koje je lično autor izvodio
– Snimci Fjodora Šaljapina (tada starog 28 godina) koji su označili početak proizvodnje serije
ploča sa klasičnom muzikom nazvane “RED LEBEL” (crvena etiketa – kao viski!).
– Enriko Karuzo, snimljen u Milanu 1902. godine, čije se ploče smatraju prvim potpuno
zadovoljavajućim gramofonskim pločama.
Od tada pa do početka prvog svetskog rata, nije bilo malo vrednijeg umetnika koji nije snimljen na ploče.
1909. godine se snimaju prvo čisto orkestralna dela u Engleskoj, a već 1913. su na ploče snimljene i cele simfonije i opere. (Interesantno je da savremeni izraz “album” za LP potiče negde iz tih dana, jer je sve ono što danas stane na LP nekada stajalo u 5-10 velikih i teških ploča, ukoričenih i prodavanih kao album).
1917. godine ploče snima Leopold Stokovski a 1920. i Arturo Toskanini. Ploče sve više prodiru u domove i postaju roba relativno širokog spektra potrošnje. Između 1912. do svršetka prvog svetskog rata, ravne, disk ploče potpuno potiskuju nefunkcionalne i kabaste cilindrične gramofonske ploče, pa ih danas možemo videti samo u muzejima.
Od 1920. sa napretkom elektronike (pronalazak diode, triode, mikrofona i pojačala) razvija se i tehnika snimanja ploča. Tako se 1925. godine, javlja prva ploča snimljena uz pomoć elektronike.
1931. ranije no što se obično misli, pronađen je metod za urezivanje dva zasebna stereo kanala u jednom zarezu. Za to je zaslužan inženjer kompanije VICTOR – Alan Dover. Šira komercijalizacija ovog pronalaska ipak nije uspela, još je bilo rano. A onda je naišao rat i mozgovi inženjera su se okrenuli manje miroljubivim istraživanjima. Trebalo je da dođe 1948. godina pa da Piter Goldman napravi prvu komercijalnu long plej ploču i sa njom potpuno potisne ploče koje sui male 78 obrtaja u minuti, a tek od 1960. počinje šira komercijalizacija stereo ploča. Tih godina počinje HI-FI era koja traje do današnjih dana.
Od 1958. godine stereo ploče, najzad, počinju svoju ekspanziju. Ovo “najzad” zbog toga što je dugi niz godina trajao tihi rat među proizvođačima – čiji stereo patent primeniti (isto onako kao što se danas svađaju proizvođači kolor televizora, tj. koji i čiji sistem primeniti – japanski, američki, nemački i sl.)! Očito je da borba za profite ponekad zna da omete razvoj – u ovom slučaju gramofonske ploče.
1970. godine javljaju se prve kvadrofonske ploče sa četiri zvučna kanala urezana u jednom zapisu (umesto dva kod stereo ploče i jednog kod mono).
Šta će nam dalje ponuditi inženjeri i trgovci, teško je reći. U svakom slučaju hobi sakupljanja ploča – diskofilija, na putu je da potisne najrašireniji hobi na svetu – filateliju, ako ga već i nije potisnuo.
Razlozi za to su jednostavni – ploča se, po teoriji istraživanja tržišta, svrstava u takozvana šoping dobra, sa sledećim karakteristikama: relativno niska cena, veliki broj prodajnih mesta i relativno kratko vreme pri kupovini. Pored toga, ploča je idealan poklon. Nju bez mnogo rizika možete kupiti svakome. Teško ćete pogrešiti.
KAKO SE PLOČA PRAVI
Proces proizvodnje ploča uglavnom je sledeći:
– Muzika snimljena na traku se kružnim zarezima u obliku slova V urezuje preko specijalnog osetljivog noža koji reaguje na impulse sa trake. Ovako narezana ploča (u mekanom materijalu) se pre dalje eksploatacije dobro pregleda (da, pregleda!) budući da se još ne može slušati.
– U daljem postupku se ovako narezana ploča (tzv. Master disc) lakira, očvršćuje i prska finim srebrnim sprejom, pa se takva stavlja u gumeni prsten i kači radi sušenja i stabilizacije.
– Bakarna ploča stavljena na ovaj master disc putem elektrolize, formira glavni negativ.
– Od glavnog negativa se još jednom elektrolizom dobija pozitiv, koji ojačan služi za pravljenje presa, odnosno štampača.
– Iz štampača, u stvari modli za livenje ploča, ploče se nalik na kolače koje su nam nekada bake pravile, otiskuju u neograničenom broju primeraka.
Ovome treba dodati da masovna proizvodnja ploča iziskuje sve više primenu elektronski dirigovane i kontrolisane opreme.
Kao sirovina, nekada su se (za lomljive ploče) koristili materijali na bazi šelaka koji je jako tupeo čelične igle prvih gramofona – uz neizbežno pucketanje i buku. Za današnje ploče koristi se plastična masa nazvana vinil. Uglavnom su od crnog vinila, ali neretko se prave i od jarko crvenog, plavog pa i potpuno providnog. Jedna od prvih “underground” LP, nazvana “THAT’S UNDERGROUND” pravljena je od kombinacije vrištećih boja, tako pomešanih, da je pored čudne muzike imala i ništa manje neobičan vizuelni efekat – mogla se kao ukras slobodno staviti na zid!
Ponekad se ploče štampaju na tankoj plastičnoj foliji, uglavnom kao pratioci pojedinih časopisa ili knjiga. Na foliji se kompozicije štampaju sa jedne, ali i sa obe strane, a vek trajanja im je oko 500 izvođenja. Mahom su manjeg formata, ali ih u Sovjetskom Savezu tamošnji klubovi ljubitelja ploča štampaju i u LP formatu, na kojima se često nađu i direktni snimci sa Radio Luksemburga ili presnimljene strane ploče. Ploče se često štampaju i na posebnim razglednicama i dopisnicama (kod nas ih je proizvodio JUGOTON pre nekih petnaestak godina).
Veličina ploča (prečnik) može biti sledeći:
– 30 cm, savremena LP ploča
– 25 cm, za nekadašnje velike i lomljive ploče na 78 obrtaja
– 20 cm, veličina ovih takođe lomljivih ploča je negde između prethodne grupe i današnjih
malih (singlova), danas se ne proizvodi
– 17,5 cm, današnje male (singl) ploče
– minijaturne ploče za lutke koje govore (oni koji ih imaju danas i kupuju u Trstu neka znaju
da je još 1889. Edison napravio sličnu lutku sa pločom koja joj je omogućavala da govori).
Veličina ploča, širina zapisa smeštenog na njoj i brzina kojom se obrću, određuju i njeno trajanje. Ako ste se nekada pitali zbog čega većina zabavnih kompozicija traje 3 do 4 minuta, onda je to zato što se na prve ploče (30 cm i 78 obrtaja) više i nije moglo snimati. A ovo tehničko ograničenje stvorilo je, usled navike, nepisano pravilo za kompozitore kojem su robovali i onda kada više nije bilo tih tehničkih ograničenja. Tek je rok muzika razbila ove manire, dok “zabavnjaci” i dalje ostaju tamo gde su i bili.
Ušavši u naše domove brže i lakše nego knjige, ploča je zaslužila da se (kao što neki teoretičari period od pronalaska štamparske prese za knjige pa do danas, nazivaju Gutenbergovom galaksijom), period od kada se ona pojavila nazove plastičnom galaksijom – galaksijom gramofonskih ploča.
U njene sitne, skoro nevidljive zareze, upisala se i o sebi ostavila neizbrisiv trag – civilizacija dvadesetog veka”.
Članak „Kako je ploča postala – stub“ prekucan iz časopisa Džuboks br. 33, april 1977.