– „Da li još uvijek svojim mamama objašnjavate što se to s vama dogodilo?“

  – Još uvijek, jer bez obzira na sve što se desilo, mame su ostale mame, a mi smo ostali samo njihova djeca.

  – Svojevremeno si izjavio kako vi, za razliku od drugih na domaćoj pop sceni, radite na jednoj ozbiljnoj stvari – pokušavate svirati jugoslavenski pop. „A to je strašno ozbiljno“, rekao si mi tada. Misliš li da je misija izvršena, da je taj i takav pop inauguriran  i da Bijelo dugme sada može jasnije izlaziti izvan okvira (uvjetno nazvanog) „pastirskoga rocka“ koje ste sami sebi zadali? Vaš drugi album kao da je nagovijestio takvu mogućnost.

  – Mi smo stvarno – hotimično ili nehotice – upali u uvjerenje drugih kako je naša misija bila da napravimo jugoslovensku pop muziku. Vjerovatno nam je to pošlo za rukom, kad nas narod ovako voli.

  Ali, mislim da je najvažnije da smo primakli narodnu muziku jednoj generaciji koja se narodne muzike… neću reći gadila, ali… nije je voljela. Čini mi se da sada, uz Bijelo dugme, narodna muzika dobija svoj dignitet u očima svijeta koji ranije nije imao strpljenja, ili pitaj boga iz kojih razloga nije htio da je sluša. Mislim da je to jedna stvar koja je dosta značajna… Što si nešto pitao u vezi…?

  – Što je s vašim izlaskom izvan zadatih okvira koje ste sami sebi nametnuli?

  – Nismo mi to sebi zadali! Meni je strašno žao što nas je jedan dio štampe i tog stručnog svijeta uvalio u neku idiotiju, proglasio rok-folk idiotima, a zatim nas stavlja na udar čim se osvrnemo mimo toga. Dano nam je u zadatak da budemo idioti neke specijalne rock-folk kategorije!

  Vrlo je teško čovjeka ograničiti samo na jednu stvar, jer koliko god iz mene govori porijeklo i nehotični narodni govor, toliko iz mene progovara i ovaj asfalt kojeg imam po rođenju i ono koje svi mi imamo mimo onog što baštinimo.

  – Međutim, ti bi trebao biti svjestan toga da te publika prihvatila upravo zbog ove specifičnosti koja te karakterizirala kada si počeo, takvo je Bijelo dugme htjela i od tada su to okviri u kojima ste se kretali. Čini mi se da se sada rock kritika poziva upravo na to.

  – Sada sam u jednom povoljnom položaju – ljudi vjeruju više meni nego kritici! Meni je sada sasvim svejedno šta kritika misli kad imam narod koji me voli. Ja sam u jednom strašno lijepom položaju pjesnika, muzičara ili kako već hoćeš da me razumiješ, koji je u prilici da govori, koji je u prilici da ga ljudi slušaju. Sad mogu da govorim razne stvari – od onih najintimnijih do nekog mog mišljenja koje narod interesuje više nego mišljenje nekog kome je posao da me pljuje ili da me hvali.

  – Ima muzičkih kritičara koji smatraju da vaši albumi trebaju biti u službi već dokazanoga uspjeha, da vaša muzika nema razloga da se pomakne s utabane staze. Da li je to u ikakvoj suprotnosti s tvojim muzičkim ambicijama  i ambicijama ostalih u grupi?

  – Držati se nečega značilo bi raditi stvar hotimično, a ta se hotimičnost ne da raditi u cijeloj ovoj stvari. Ja nisam mogao prije dvije godine sjesti i smisliti: E, sada ću narodu podvaliti na ovaj štos! Narodu se ne da podvaliti ni na kakav štos.

  Stvari se jednostavno razvijaju po nekakvoj prirodi mene samog i nas sviju. Ja ne mogu hotimično ostati u jednom okviru ili izaći iz njega. Sve se kreće u nekom kretanju moje prirode. Tako da zamjeriti meni što sam izašao iz određenih okvira, znači zamjeriti mojoj prirodi kojoj su ti okviri uski ili široki, kako hoćeš.

  ———————–

  – Koliko su turneje, snimanja i televizijski nastupi oduzeli tvom radu na komponovanju i pisanju novih pjesama?

  – O, to je strahovit problem. To je strašan problem kojeg ne znam kako riješiti. Lani smo svirali oko 200 koncerata iza kojih je stajao strahovit tempo, poslije kojeg sam bio ustvari no odveć umoran da bih pisao.

  Pošto nemam nikakvu maniju novca, on me nikad ne opterećuje i ja ništa ne moram raditi po svaku cijenu. Radim kada mogu da radim i kada hoću. Ti znaš da sam uradio svega dvije-tri pjesme za druge pjevače i to za one koji su mi prijatelji. Ti koncerti strašno umaraju, ali ne samo nastupi. Kad izađemo na scenu mi se osjećamo svježi i odmorni, taman da nas je gazio parni valjak! Sama su putovanja vrlo naporna i to muvanje iz mjesta u mjesto. Ove je godine sve bolje riješeno, koncerti su veći, organizacija je bolja, veća je ekipa koja o svemu brine, ali se još uvijek strahovito umaramo. Pogotovo Željko i ja sve teško izdržavamo.

  – Kako onda misliš riješiti problem svoga rada, komponiranja?

  – Kad se vratimo iz Amerike planiram jedan duži odmor, čak do iduće turneje, a to će biti krajem ove ili početkom iduće godine. U međuvremenu dat ćemo možda svega dvadesetak koncerata. Bit će to najvjerojatnije na leto kad ćemo obilaziti ona mjesta koja nemaju pogodne dvorane, te ćemo svirati na tamošnjim stadionima.

  Svakako nećemo dati mnogo koncerata, jer i studije sam odveć zapustio, mnoge su knjige mimo mene prošle koje ne želim propustiti…

  – Znači, za koji mjesec ćeš početi ponovo pisati, pripremati novi materijal?

  – Mi se u maju vraćamo iz Amerike i ja tada uzimam pravo na odmor od dva do tri mjeseca da napravim te silne projekte koje sam zamislio.

  – Reci nešto o svom načinu rada na pjesmama. Neki dan si mi rekao kako gubiš „vezu sa svojim izvorima“.

  – Ti si bio u Londonu i vidio kako ja radim. Znaš da su kod mene posebna stvar tekstovi, a posebna je stvar muzika. Kad nju zgotivim, povlačimo se na neko mjesto i usviravamo, dosta dugo dodajemo, dorađujemo. Iako smo ovako dugo na turneji, u stvari smo vrlo malo zajedno, jer smo zamoreni i nemamo strpljenja jedni za druge.

  Ali na tim Borikama, kad cijele dane provodimo zajedno – budimo se zajedno, slušamo muziku, radimo do ručka pa se poslije podne odmaramo, slušamo muziku i razgovaramo, pa opet radimo do uveče, zajedno jedemo, pričamo o svim mogućim stvarima, zatim ponovo sviramo do kasno u noć – tada se zbližavamo i zajednički razvijamo materijal kojeg sam donio.

  Kad je naš drugi LP pripreman, najprije sam na Borikama bio sam, nekih mjesec dana, pa smo tek nakon ljeta svi zajedno došli gore da cijelu stvar privedemo kraju.

  Međutim, s tekstovima je kod mene vrlo čudno. Motive dosta dugo vučem, a ponekad se i godinama u meni talože. Otprilike uvijek znam šta hoću da kažem ali po ne znam kakvoj svojoj prirodi ja redovito u zadnji čas radim tekst. Vidio si u Londonu kako smo snimali do u dva sata noću, a onda bi naručivao buđenje za sedam ujutro, ustajao i radio tekst kojeg će Željko otpjevati na snimanju istog popodneva.

  Ne znam kako, ali navikao sam da cijelu stvar uobličavam tek u cajtnotu. Moji uvijek imaju strah da ne zakaže taj moj „cajtnot“, plaše se, ali za sada mi još uvijek dobro ide. Inače, spomenuo si te „izvore“. Imam ja dosluh s nekim stvarima koje mi puno znače. Imam nekakav svoj ružni stan u Sarajevu, gdje imam samoću koju nemam na drugim mjestima, jednu baštu koju kopam i sadim cvijeće, imam nekakva svoja slušanja radija, sve se te stvari i nehotice kreću u nekom miru, u nekakvom kretanju koje je mimo ovoga. Ja se zato već sada žalim da gubim dosluh sa svojim izvorima, jer sam vrlo slab u dosluhu sa samim sobom.

  – Ima li ih i koje su to, površno gledajući – blagodati rock and roll života?

  – Ima, vjerovatno ima. Ovo što smo mi sada uradili, to je otprilike ono što sam htio i što su oni htjeli da urade cijelog života. E, sad je moja velika nesreća što sam u nekakvoj budalastoj situaciji da ne znam što ću dalje. Svaki čovjek sanja svoj veliki san, ili je moj veliki san bio odveć mali, pa sam ga već ostvario, ili je negdje neka druga greška, tek ja sam sada ostao bez svog velikog sna! Ja sam svoj veliki san uradio. On je bio da pjevam narodu pjesme i da me narod sluša, i evo sam otpjevao narodu pjesme i narod me sluša i voli moje pjesme. Što sada dalje? To je moj najveći gubitak u cijeloj ovoj stvari. Da li ću raditi nešto što s ovim nema veze, ili ću ovdje dugo ostati i maltretirati ljude pokušavajući da dokažem kako ne starim ili ću se baviti zemljoradnjom, ili predavati filozofiju – ne znam!

  S druge strane, dobijamo mnogo. Dosta je lijepo biti poznat, to godi čovjeku i kad vam neko kaže da mu to ne godi, ne vjerujte mu, jer laže. Čovjek kada izađe poželi da ga ne zapaze i da provede intimnijih pet minuta, da može da upozna ljude.

  Bez obzira što u ovoj poziciji dnevno upoznajem stotinu ljudi, poznajem ih vrlo malo. Nikad nemam strpljenja za sve njih. Moji prijatelji i žene što mi nešto znače u životu iz vremena su kad nisam bio ovo što sam sada. Otkako sam u ovome svemu, stekao sam vrlo malo prijatelja.

  – Pjesma „Šta bi dao da si na mom mjestu“ nekima nije djelovala uvjerljivo do mjere koju ste priželjkivali, jer vjeruju kako je u našim okolnostima star-sistem jadna iluzija bjelosvjetskog.

  – Pjesma dosta lijepo govori o nekim stvarima koje nas prate, o najnormalnijoj ljudskoj zavisti prema svemu što je iznad i što je sjajnije od tvog sjaja.

  „Ti, budi sretan sad što si preko puta (i što nas strašni let nad provalijom dijeli) jer ovo je samo mojih pet minuta a pred tobom stoji život cijeli“ – ovo lijepo kazuje upravo ono o čemu sam govorio. Mi cijelo vrijeme imamo strašan osjećaj tih PET MINUTA, taj osjećaj da si već rekao što si imao reći… sputan time što vrlo malo želiš iznad postignutog. To je taj „osjećaj pet minuta“ i samotrenutka, za razliku od nekoga koji pred sobom još ima ono o čemu sanja i ima cijeli život da to ostvari.

  ———————–

  – Pokušaj povući paralelu između prvog i drugog albuma Bijelog dugmeta.

  – Osnovna razlika i osnovna sličnost između ta dva long-pleja je nekakva razlika i nekakva sličnost u vremenu između prve i druge ploče.

  Još uvijek smo oni isti stari, veseli Bosanci koji su uvijek dobro raspoloženi, uvijek hej-hej i uvijek nasmijani. Ali smo bogatiji za iskustvo o kojem sam govorio – iskustvo poznatosti, više novca od drugih, malo drugačiji od ostalog svijeta. Upravo zbog želje za intimom, koja mi je prilično uskraćena jer sam svakodnevno upućen u svijet, sve se više okrećem sebi, sve češće tako pjevam, moje su pjesme intimnije.

  Naš je prvi album imao atmosferu pastirskog koju je davala pjesma „Kad bi’ bio bijelo dugme“. Druga je ploča opterećenija zvukom – koji je više tehničke prirode – ali ona ipak ima jednu osobniju notu, ponajprije zbog nekoliko intimnih pjesama za koje mi je veoma drago da ih ljudi toliko vole.

  – Na koje pjesme misliš?

  – „Došao sam da ti kažem da odlazim“, koja sasvim obično pjeva o jednom rastanku i „Ne gledaj me tako i ne ljubi me više“, ljubavna pjesma o dilemi u kojoj je svako ko je volio i ko je pred novom ljubavi. Naravno, da ne bismo ispali neki tužni ljudi, sve ostalo je veselo i raspjevano. Razlika između te dvije ploče je u prirodi intimnosti koja se mijenja od prvog prema drugom albumu, a sličnost je u našoj prirodi koja nam ne dozvoljava da pobjegnemo od naše suštinske veselosti.

  – Da li bi sada ipak nešto mijenjao na drugom albumu?

  – Ne bih. Sada bih pravio treći!

  – Do čega ti je na snimanju više stalo – do spontanosti ili do perfekcije zvuka?

  – Do spontanosti! Vidio si na snimanju da nikada ne insistiram na perfekciji nego težim da sve bude napravljeno u jednom dahu i u nekom zanosu koji drži samo u određenom času. Ne vjerujem da je mnogo grupa koje insistiraju na perfekciji i mislim da im je više stalo do fluida koji zrači sa snimka napravljenog u određenoj atmosferi.

   ———————–

  – U toku si zbivanja i na svjetskoj rock sceni. Šta o njoj misliš?

  – Au, ima strahovite muzike! To je divota što sve ljudi danas rade.

  Mislim da cijela stvar ide prema poetici koja cijelom svijetu nedostaje. Čini mi se da uspijevaju oni čija poezija govori, za razliku od godina kada su bili važniji ritam i zvuk, sam nastup. Svijet je već zasićen nastupima, jer se u njima došlo do vrhunca i nema se kud. Tako mi se čini da  poetika vadi cijelu stvar, što je uostalom i moja namjera.

  – A u kojim se okvirima kreću tvoji afiniteti?

  – Uvijek na tom mom rasapu – kao i nas većine, bili mi toga svjesni ili ne – između tradicije i novog. Između mog pjevanja po moranju gena koje ide linijom od „Pekara“ do „Bosanca“, do intimnog pjevanja o istim stvarima, ljubavnim, ali načinom bliži baladi.

  – Kad pogledamo na našu scenu, primijećuješ li pojavu nove, mlade muzičke kritike s jedne strane i nesrazmjer onih o kojima ti isti kritici pišu? Što onda ostaje na jugoslavenskoj rock sceni?

  – Ništa! Ničeg nema osim Bijelog dugmeta, jer sve ovo ostalo manje-više trčkara za Bijelim dugmetom i pokušava nešto na brrzinu ućariti. Eventualno bih izdvojio Buldožer koji ustrajava u jednoj autentičnoj stvari i zbog toga ih cijenim.

Mada je kritika kod nas vrlo često istovjetna kritizerstvu, mladi rock kritičari su u veoma nezgodnoj situaciji, jer se ovdje ništa ne zbiva. Oni moraju da se ljute, stalno nešto da kritiziraju, moraju da budu oštri, što vjerovatno ni njima nije drago.

  ———————–

  – Kakvi su sada odnosi u tvojoj grupi? Pokušaj ih usporediti s onima koji su bili kada ste počeli i da li su se oni unekoliko izmijenili?

  – Bilo je raznih perioda. Ja, Željko I Zoran strašna smo koegzistencija. Nas trojica smo se uvijek zajedno držali. U prvom periodu nas troje smo sa svih strana uzimali ljude. Nije se zarađivalo, a ljudi su se stalno mijenjali. Ova postava kakva je danas stekla je vjeru u mene i pratila me jedno vrijeme kad nije bilo uspjeha.

  Poslije je došao period uspona u kojemu smo još uvijek jedni drugima zamjerali neke muzičke stvari. Povukli smo se 1974. godine u Cavtat i definitivno se uklopili. što je bilo imanentno slaganju u svemu. Tek tada smo se sporazumjeli oko toga šta je to zvuk Bijelog dugmeta.

  Nakon toga dolazi period dugog koncertiranja u kojemu se sve dogovorene stvari još potvrđuju,  a zatim i period „vrha“ i Borike koje su bile naša posljednja provjera za cijelu stvar. Tamo smo se posljednji put morali usaglasiti – da li se smijemo upustiti u nešto novo, da li će nam ljudi toliko vjerovati, ili se moramo držati samo utabanih staza koje sigurno vode u uspjeh. Na Borikama sam danima objašnjavao kako sve zamišljam dok se nismo složili. Nije bilo svađe, jer mi se ne svađamo, ali bilo je dosta stvari za razgovor.

  Kao ljudi vjerovatno smo izuzeci, jer koliko znam, u ovom se poslu ljudi vrlo malo druže. Mi smo i privatno vrlo bliski, slične smo prirode. Sve su naše prirode znatiželjne, još uvijek nas raduje dosta malih stvari i mi smo nezasićeni.

  – Može li se još uvijek govoriti o muzici Bijelog dugmeta kao o „muzici instinkta prije nego li uma“? Bila je to svojevremeno tvoja postavka.

  – Kad govoriš o racionalnom činu u ovoj cijeloj stvari to mi zvuči nekako perfidno, kao da sam hotimično nešto uradio da bih hotimično imao neku korist. Međutim, ja nisam sklon vjerovanju da se nešto može hotimično uraditi – mimo vlastite prirode.

  Kad bih sada, recimo, napravio jednu LP ploču s eksperimentom radeći nešto namjerno, da nekome s nečim namjerno podiđem, vjerujem da bi me ljudi prozreli. Bez obzira koliko je čovjek spreman na mnoge stvari, još uvijek mu srce dovoljno radi da osjeti kad mu iskreno pjevaš, a kada s namjerom.

  Sve je moje uvijek instiktivno i ništa ne radim namjerno. Prvo, zato što me novac još uvijek toliko ne zavodi da bi mu bilo šta podredio. Ja stvarno mogu čista srca reći da ništa nisam u životu uradio zbog novca. Jednostavno, po prirodi svih stvari, ja imam novac samo zbog toga što svijet plaća stvari koje mu se dopadaju.

  ———————–

  – Reci nešto i o prvom dugometražnom filmu Bijelog dugmeta.

  – Film je naša želja da iza nas ostane nekakav trag i želja da nas vide ljudi koji nas ne mogu vidjeti – oni iz seoskih bioskopa u koje teško da će Bijelo dugme ikad moći da dođe, jer smo odveć glomazni. Postali smo jedna golema mašinerija koju je skupo pokrenuti. Zato želimo snimiti taj film koji će se prikazivati i u najmanjim mjestima kako bi ljudi vidjeli šta je Bijelo dugme htjelo da kaže sve ove godine.

  – Razmišljaš li već o novom albumu grupe?

– Ja bih uz film izdao jedan album uživo, ali tebe zanima naš studijski album. Po nekakvom ritmu izdavanja kojeg već imamo, naš novi LP trebao bi da izađe krajem ove godine.“

  ———————–

Članak „Intervju Veljka Despota sa Goranom Bregovićem – U ovoj cijeloj stvari on je ostao bez svog velikog sna“ prekucan iz časopisa Džuboks br. 22, maj 1976.