PRVI DIO – Prva glava

   „Sa šeširom u jednoj ruci, a drugom skidajući crne naočari s nosa i stavljajući ih u džepić na kaputu, Marcello uđe u hol biblioteke i upita vratara gde se nalaze kompleti novina. Prođe zatim bez žurbe kroz široke stepenice koje su vodile na odmorište sa prozorom obasjani jakom majskom svjetlošću. Imao je osjećaj da je lak, da može skoro da poleti i njime je strujalo osjećanje potpunog tjelesnog zdravlja, netaknute mladalačke snage; ovom osjećanju se pridruživalo i jedno drugo, ne manje ugodno, a sasvim po njegovom ukusu, osjećanje ozbiljne i čiste godspodstvenosti koje mu je dolazilo od novog odijela koje je bio obukao. Pošto je na drugom spratu na ulazu popunio listić, pođe prema čitaonici, prema tezgi za kojom su stajali jedan stari poslužitelj i jedna djevojka. Sačeka da dođe na njega red da predade listić, tražeći komplet glavnog dnevnog lista za 1920. godinu. Čekao je strpljivo naslonjen na pult, gledajući ispred sebe niz čitaonicu. U dnu dvorane bilo je nanizano više redova stolova, svaki sa stolnom svjetiljkom i zelenim zaslonom. Marcello pažljivo zagleda ove stolove, zauzete ovdje ondje ponajviše od studenata, i odabra u mislima jedan za sebe, onaj posljednji, desno, u dnu sale. Djevojka se vrati noseći komplet traženih novina. Marcello uze svezak i priđe stolu.

   Spusti svezak na nagnutu ploču stola i sjede, povukavši malko pantalone iznad koljena; zatim rastvori mirno svezak i poče da lista. Naslovi su bili izgubili prvobitni sjaj, crna boja postajala je nekako zelenkasta, papir požutio, slike izblijedjele, nejasne, bez izrazitosti. Opazi da su naslovi davali besmisleniji i beznačajniji utisak što su krupnije i razmaknutije bili štampani: bile su to vijesti o događajima koji su izgubili važnost i značaj onog istog dana kada su objavljeni, a sada, tako drečavi i nerazumljivi, ne samo da ništa nisu govorili pamćenju nego nisu davali maha ni uobrazilji. Pade mu u oči da su najbesmisleniji bili oni naslovi koji su uz vijest donosili više manje tendenciozni komentar. Sa onom svojom nametljivom živošću, a bez ikakvog odjeka u sjećanju, podsjećali su na nastranu viku ludaka koja može da nas zaguši, ali ne i uzbudi. Marcello uporedi ono što je osjećao pred ovim naslovima sa onim što je pretpostavljao da bi mogao doživjeti kada naiđe na naslov koji se njega ticao i upita se hoće li i vijest koju je tražio izazvati u njemu isti utisak besmislenosti i praznine. To je, dakle, bila prošlost, mislio je listajući i dalje stranice, ta već zanijemjela galama koja više ništa ne kazuje, taj već ugašeni bijes, prošlost kojoj je i sama materija od koje su novine načinjene, taj požutjeli papir koji će se ubrzo istrošiti i pretvoriti u prah, davala prostački i prezrenja dostojan izgled. Prošlost se sastojala od nasilja, grešaka, prevara, lakomislenosti i laži, mislio je još uvijek, čitajući jednu za drugom vijesti na stranicama, a to su bile jedine stvari koje su ljudi iz dana u dan smatrali toliko važnim da ih treba objaviti i kojima su se preporučivali uspomeni potomaka. Onaj obični, duboki život bio je odsutan sa tih strana; ali zar nije i on sam, dok je tako razmišljao, tražio svjedočanstvo o jednom zločinu?

   Nije se žurio da nađe vijest koja se na njega odnosila, iako je tačno znao datum i mogao ju je sa sigurnošću naći. Evo dvadeset drugi, dvadeset treći, dvadeset četvrti oktobar hiljadu devetstotina i dvadesete: sa svakom stranicom koju je okretao sve više se približavao onome što je smatrao najznačajnijim događajem u svome životu, ali novine taj događaj ničim nisu nagoviještavale, niti su bilježile ono što mu je prethodilo. Među svim vijestima koje ga se ni po čemu nisu ticale, jedina koja se na njega odnosila pomolit će se odjednom bez prethodne opomene, kao što se iz morskih dubina pomalja na površinu riba koja hita za mamcem. Pokuša da se našali misleći:

„Umjesto ovih velikih naslova o političkim zbivanjima trebalo je da štampaju: Marcello mu traži revolver, Marcello pristaje da uđe u kola“, ali odjednom mu šala zamre u mislima i nenadano uzbuđenje mu obuze dah: stigao je do datuma koji je tražio. Okrenu užurbano list i, kao što je i očekivao, nađe vijest u kriminalnoj hronici s naslovom iznad stupca: smrtni slučaj.

   Prije nego što poče da čita osvrnu se, kao da se boji da je glasila: „Juče je šofer Pasquale Seminara sa stanom u ulici Camihuccia broj 33, čisteći revolver nesmotreno opalio nekoliko metaka. Pošto mu je odmah pružena pomoć, Seminara je hitno prenesen u bolnicu Santo Spirito gdje su liječnici ustanovili na prsima ranu od vatrenog oružja u pravcu srca i slučaj su ocijenili kao bezizgledan. Uprkos njezi koja mu je pružena, Seminara je do večeri izdahnuo“. Vijest nije mogla biti kraća i konvencionalnija, pomisli, čitajući je ponovo. Otkrivala je ipak, otrcanim izrazom najanonimnijeg novinarstva, dvije značajne činjenice. Prvo, da je Lino zaista mrtav, u šta je uvijek bio uvjeren, ali što nikada nije imao hrabrosti da utvrdi; i drugo, da je smrt pripisivana, očevidno po iskazu samrtnika, nesretnom slučaju. Tako je on bio zaštićen od svih posljedica: Lino je mrtav, a za tu smrt on ne može biti okrivljen.

   Ali on nije došao u biblioteku da traži vijest o događaju koji se desio prije toliko godina zato da bi se oslobodio straha. Nikada ga nisu plašile materijalne posljedice događaja i nije odatle poticao njegov nemir, koji se tokom tih godina nikada nije potpuno stišao. Ušao je, međutim, toga dana u biblioteku da bi vidio kakva će se osjećanja pokrenuti u njemu pred izvjesnošću da je Lino umro. Po tom će osjećanju moći procijeniti, kako je pomislio, da li je on još uvijek nekadašnji dečko, pritisnut mišlju o svojoj predodređenoj nenormalnosti, ili je pak postao nov, potpuno normalan čovjek, kakav je docnije htio da bude i bio uvjeren da jeste.

   Osjetio je neobično olakšanje i, možda, prije nego olakšanje, čuđenje kada je opazio da ta vijest, štampana na sedamnaest godina starom požutjelom papiru, ne nailazi u njemu ni na kakav značajan odjek. Osjećao se kao neko ko se najzad rešio da skine sa duboke rane zavoje koji su na njoj veoma dugo stajali, pa s iznenađenjem otkrije da se ondje, gdje se nadao da će naići makar na ožiljak, nalazi glatka koža bez traga od ikakve povrede. Traženje vijesti u novinama bilo je kao da skida zavoje; a otkriti da je neosjeetljiv značilo je otkriti da je iscjeljen. Kako je nastupilo ovo iscjelenje ne bi znao da kaže, ali, bez sumnje, nije samo vrijeme dovelo do toga. Mnogo je i sam tome pridonio tokom svih ovih godina, svojom svjesnom voljom da iziđe iz nenormalnog i da se izjednači sa drugima.

   S izvesnim ustezanjem, podižući oči s novina i gledajući u prazno, želio je ipak da na određen način misli o smrti Linovoj, što je sve do tada uvijek nagonski izbjegavao. Novinska vijest je bila napisana konvencionalnim jezikom dnevne hronike, pa je možda i zato bio prema njoj ravnodušan i neosjetljiv. Ali zato preživljavanje prošloga u njegovoj mašti nije moglo da ne bude živo i opipljivo, pa prema tome da ne izazove u njemu stara strahovanja ako ih je još bilo.

———————–

   Već je bio stigao. Kapija ministarstva je bila otvorena tamo preko ulice iza dva niza kola i autobusa u pokretu. Sačeka trenutak, pa krenu za jednim velikim crnim automobilom koji je baš išao prema kapiji. Uđe za kolima, reče vrataru ime činovnika s kojim je želio da govori, pa sjede u čekaonicu, skoro zadovoljan što mora da čeka kao i drugi, među drugima. Nije osjećao ni žurbu ni nestrpljivost, niti su mu smetali red i etikecija u ministarstvu. Što više, taj red i ta etikecija su mu godili kao predznaci nekog mnogo šireg i općijeg reda i etikecije i rado im se prilagođavao. Bio je potpuno miran, hladan, iako možda, ali ni to mu nije bilo novo, i ponešto sjetan. Tajanstveno sjetan, što je već smatrao neodvojivim od svoga karaktera. Uvijek je na taj način bio sjetan, ili tačnije neveseo, kao neko jezero uz koje se uzdiže i u kome se ogleda visoka planina, pa mu oduzima svjetlost sunca i pravi ga tamnim i smuždenim. Razumije se da bi sunce ozarilo vodu u jezeru, kada bi se planina uklonila. Ali planina je uvijek tu prisutna i jezero je sjetno. On je bio sjetan kao to jezero, ali ne bi znao da kaže što je predstavljalo tu planinu.

———————–

   Nešto malo docnije jedan od vratara mu prišapnu da može uči i Marcello ustade i pođe za njim. Nađe se u prostranoj sobi, čiji su zidovi i tavanica bili prekriveni freskama. Na kraju sobe se nalazio sto po kome su bili rasuti spisi. Za stolom je sjedio čovjek žutog lica koga je več vidio u salonu, a postrance je sjedio drugi čovjek kojega je Marcello dobro poznavao, to je bio njegov prvi pretpostavljeni u Tajnoj službi. Kada se Marcello pojavio, čovjek žutog lica, koji je bio jedan od sekretara ministra, ustade, a drugi, međutim, produži da sjedi, klimnuvši mu glavom u znak pozdrava.

———————–

   Pukovnik reče suho, ne gledajući ni u Marcella ni u sekretara: „Ovo je doktor Clerici o kome sam vam govorio prije izvjesnog vremena.“ A sekretar na to, pretjerano učtivom i skoro ironičnom živahnošću, pruži Marcellu ruku i ponudi ga da sjedne. Marcello sjede, sekretar uradi to isto i uze kutiju cigareta, pa ponudi najprije pukovnika, koji odbi, pa zatim Marcella koji se posluži. Pošto je, zatim, i on zapalio cigaretu, reče: „Clerici, veoma se radujem što sam vas upoznao… pukovnik vas ovdje neprestano hvali… kako izgleda vi ste, kako se to kaže, majstor.“  On jednim osmijehom naglasi ono „kako se to kaže“ pa proslijedi: „Zajedno sa ministrom smo proučili vaš plan i bez dvoumljenja smo ga ocijenili odličnim… vi dobro poznajete Quadrija?“

   „Da“, reče Marcello, „bio mi je profesor na univerzitetu.“

   „I sigurni ste da Quadriju nije poznat vaš položaj?“

   „Uvjeren sam u to.“

   „Dobra je vaša zamisao da se pretvarate kako ste se politički preobratili u cilju da steknete povjerenje, uđete u njihovu organizaciju, i da vam čak možda povjere neki zadatak u Italiji“, nastavi sekretar spuštajući pogled na neke bilješke pred sobom na stolu, „i ministar je mišljenja da tako nešto treba pokušati bez oklijevanja… Kada biste bili spremni da putujete, Clerici?“

   „Čim bude trebalo.“

   „Vrlo dobro“, reče sekretar, ipak malo iznenađen, kao da je očekivao drugačiji odgovor, „odlično… ipak ima jedna stvar koju treba razjasniti… vi se poduhvatate izvršenja jednog zadatka, ponešto opasnog i nezgodnog zadatka da se tako izrazim… bilo je govora ovdje s pukovnikom da biste morali naći, izmudrovati, izmisliti neki prihvatljiv izgovor kojim biste objasnili vaše prisustvo u Parizu… ne kažem da oni znaju ko ste vi, niti da su u stanju da to doznaju… ali opreznosti nije nikad dosta… utoliko prije što Quadriju, kako kažete u vašem izveštaju, nije u svoje vrijeme bila nepoznata vaša odanost režimu.“

   „Da nije bilo te odanosti“, reče Marcello suho, „ne bi ni moglo doći do preobraćanja…“

   „Točno, veoma točno… ali ne ide se baš u Pariz samo zato da biste došli pred Quadrija i izjavili mu: evo me… Treba da stvorite utisak da se nalazite u Parizu iz privatnih razloga, ne iz političkih recimo… i da iskoristite priliku da Quadriju otkrijete vašu unutrašnju krizu… treba“, zaključi odjednom sekretar podižući pogled na Marcella. „da spojite vaš zadatak s nečim ličnim, nezvaničnim.“ Sekretar se okrenu pukovniku i dodade: „Zar vam se ne čini, pukovniče.“

   „To je i moje mišljenje“, reče pukovnik ne dižući oči. Pa dodade poslije jednog trenutka: „Samo dokror Clerici može naći izgovor koji bi mu odgovarao.“

   Marcello spusti glavu ne misleći ništa. Činilo mu se da nema šta da se odgovori u tom trenutku. jer o takvom izgovoru treba dobro promisliti. Zaustio je da odgovori: „Dajte mi dva ili tri dana vremena, pa ću o tome razmisliti“, kad nenadno, skoro protiv svoje volje, progovori: „Ja se ženim za jednu nedelju… mogao bi se zadatak spojiti s bračnim putovanjem.“

   Ovoga puta je iznenađenje sekretara iako odmah prekriveno brzim oduševljenjem, bilo očevidno i duboko. Međutim, pukovnik je ostao potpuno ravnodušan, kao da Marcello nije ništa kazao. „Vrlo dobro… odlično“, uzviknu sekretar zbunjeno, „vi se ženite… bolji izgovor se nije mogao naći. To bi bilo klasično bračno putovanje u Pariz.“

   „Da“, reče Marcello bez osmijeha, „klasično bračno putovanje u Pariz.“

DRUGI DIO – Treća glava

———————–

   Marcello ustade i pođe pravo u telefonsku kabinu.

   Uze slušalicu sa stalka i prinese je uhu. Jedan žensli glas upita jasno i malo pevušeći, na francuskom, ko je pored telefona. Marcello odgovori isto na francuskom: „Jedan Talijan… Clerici, Marcello Clerici… želio bih da govorim s profesorom Quadrijem.“

   „Mnogo je zauzet… ne znam da li će moći da dođe… kažete da se zovete Clerici?“

   „Da, Clerici.“

   „Počekajte malo.“

   Ču se šum slušalice položen na sto, zatim koraci koji se udaljuju i na kraju tišina. Marcello je čekao dugo, predviđajući da će šum drugih koraka najaviti povratak žene ili dolazak profesora. Međutim odjednom, izbijajući iznenadno iz one duboke tišine, odjeknu glas Quadrija: „Halo, ovdje Quadri… ko govori?“

   Marcello brzo objasni: „Zovem se Marcello Clerici… bio sam vaš student kada ste predavali u Rimu… želio bih da vas vidim.“

   „Clerici“, ponovi Quadri nepovjerljivo. Pa zatim, malo poslije, reče odlučno: „Clerici: ne poznajem.“

   „Ali jeste, profesore“, nastavljao je Marcello, „posjetio sam vas nekoliko dana prije nego što ste napustili nastavu… htio sam da vam podnesem na ocjenu plan diplomskog rada.“

   „Čekajte, Clerici“, reče Quadri, „ja se uopće ne sjećam vašeg imena… ali to ne znači da možda vi niste u pravu… i hoćete da me vidite.“

   „Da.“

   „A zašto?“

   „Bez ikakvog razloga“, odgovori Marcello, „bio sam vaš učenik i čuo sam da se u posljednje vrijeme mnogo govori o vama… pa sam htio da vas vidim, eto to je sve.“

   „Pa, dobro“, reče Quadri popuštajući, „dođite k meni kući.“

   „Kada?“

   „Možete i danas… po podne… poslije ručka, dođite da popijete kavu… oko tri sata.“

   „Treba da vam kažem“, prozbori Marcello „da sam na bračnom putovanju… da li bih mogao povesti sa sobom svoju ženu?“

   „Ali razumije se… jasno… do skorog viđenja.“

———————–

DRUGI DIO – Glava peta

———————–

   Quadri nije imao na sebi odijelo bankara kao onda kad ga je vidio prvi i posljednji put. nego je nosio, s naklonošću grbavog čovjeka za svijetle tonove, sportsko odijelo golubije sive boje. Pod kaputom je imao kockastu crveno-zelenu košulju, kao kakav američki kauboj, i upadljivu kravatu. Uputivši se prema Marcellu, reče srdačno, ali u isto vrijeme i sasvim ravnodušno: „Clerici, zar ne?… Kako da ne, vrlo dobro vas se sećam… jer vi ste bili posljednji student koji me je posjetio prije mog odlaska iz Italije… veoma se radujem što vas vidim, Clerici.“

   I glas mu je, pomisli Marcello, ostao isti, sladunjav i nemaran, ljubazan i rastresen. Međutim je predstavio svoju ženu Quadriju, koji se s pretjeranom uglađenošću sagnuo da bi poljubio ruku koju mu je Giulia pružala. Kako su sjeli, Marcello reče zbunjeno: „Nalazim se na bračnom putovanju u Parizu, pa sam pomislio da vas posjetim… bili ste moj profesor… ali možda sam vas uznemirio.“

   „To ne, drago dijete“, odgovori Quadri rastapajući se od blagosti po običaju, „ne, baš naprotiv, veoma mi je prijatno… odlično ste uradili što ste me se sjetili… svako ko dođe iz Italije, ako ni zbog čega drugog, ono zato što govori lijepim talijanskim jezikom, dobrodošao je ovdje.“ Uze sa stola kutiju cigareta, pogleda u nju, i vidjevši da mu ima još samo jedna, ponudi je Giuliji, uz jedan uzdah: „Izvolite, gospođo… ja ne pušim, a ni moja žena, pa tako uvijek zaboravimo da drugi vole pušiti… sviđa li vam se dakle, Pariz?… Vjerujem da nije prvi put da ste u njemo.“

   Dakle, pomisli Marcello, Quadri hoće da vodi konvencionalan razgovor. Odgovori umesto Giulije: „Ne, oboje smo prvi put u Parizu.“

   „U tom slučaju“, reče Quadri spremno, „ja vam zavidim… treba zavidjeti onome ko prvi put stiže u ovaj divni grad… a još uz to na bračnom putovanju, i u ovo godišnje doba, koje je najljepše u Parizu“. Ponovo uzdahnu i prijazno upita Giuliju: „A kakav vam je utisak ostavio Pariz, gospođo?“

   „Meni?“, reče Giulija ne gledajući Quadrija nego muža. „Pravo da vam kažem nisam još ni stigla da ga vidim… doputovali smo juče.“

———————–

   „Nesrećnice“, reče profesor neodređeno. Ustade: „Dragi Clerici, hoću da vam kažem da me raduje što sam vas vidio i bit će mi još veće zadovoljstvo da večeram s vašom ženom i s vama… razgovarat čemo… imate li još uvijek ista gledišta kao nekada?“

   Marcello odgovori mirno: „Ne bavim se politikom…“.

   „Utoliko bolje, utoliko bolje“, Profesor ga uze za ruku i stežući je među svojima, dodadoše sladunjavim, rastuženim i ojađenim glasom, kao kakav pop koji tazgovara s nekim bezbožnikom: „Onda se možemo nadati da ćemo vas pridobiti“. Prinese ruku grudima, ka srcu, i Marcello je s iznenađenjem mogao da vidi u okruglim i izobličenim očima neki plačni sjaj koji je skretao pogled i činio ga molećivim. Zatim, kao da hoće da sakrije svoje uzbuđenje, Quadri priđe žurno Giuliji da je pozdravi i iziđe govoreći: „Moja žena će se s vama dogovoriti za večeras.“

   Vrata se zatvoriše i Marcello, malo zbunjen, sjede u fotelju ispred divana na kome su bile obje žene. Sada kad je Quadri otišao, neprijateljstvo njegove žene mu je izgledalo očigledno. Ona je pokazivala da zaboravlja da je i on prisutan i samo se Giuliji obraćala.

———————–

   Čim je ostao sam, Marcello naglo ustade i napravi nekoliko koraka po sobi. Bilo mu je jasno da žena osjeća prema njemu neotklonjivu antipatiju i želio je da sazna zašto. Ali tada su se njegova osjećanja brkala: s jedne strane žalostilo ga je neprijateljstvo osobe od koje je, naprotiv, želio da bude voljen; s druge strane pomisao da ona zna istinu o njemu zabrinjavala ga je, jer je u tom slučaju zadatak postajao ne samo težak, nego i opasan. Ali najviše je patio zbog toga što je osjećao da se te dvije bojazni miješaju, a on nije u stanju da ih razlikuje jednu od druge: strahovanje ljubavnika da će biti odbijen i strahovanje tajnog agenta da će biti otkriven. Osim toga, i talas stare sjete prijeđe njime i on shvati da i kad bi uspio da otkloni neprijateljstvo te žene, on bi bio još jednom prinuđen da podredi zadatku odnose koji bi mogli nastati. Isto kao onda kada je predložio putovanje sa političkim zadatkom. Kao i uvijek.

   Za njegovim leđima se otvoriše vrata i gospođa Quadri uđe. Približi se stolu i reče: „Vaša žena je bila jako umorna i čini mi se da je zadrijemala na mojoj postelji… kasnije ćemo svejedno izići.“

   „To znači“, reče Marcello mirno, „da vi želite da odem.“

   „O bože, ne kažem to“, reče ona hladno i s visine, „ali ja imam mnogo posla… profesor isto tako… vi biste morali da ostanete sami u salonu… ima korisnijeg posla za vas u Parizu.“

   „Dozvolite“, reče Marcello, položivši ruke na naslon fotelje i gledajući je: „čini mi se da ste vi neprijateljski raspoloženi prema meni… zar ne?“

   Ona odmah odgovori, naglo i neustrašivo: „I vi se čudite?“

   „Pravo da kažem, da“, reče Marcello, „uopće se ne poznajemo, danas se prvi put vidimo…“.

   „Poznajem ja vas odlično“, prekinu ga ona, „iako vi mene ne poznajete.“

   „Tu smo“, pomisli Marcello. Osjeti da taj neprijateljski stav žene, koji je sada bio nesumnjivo dokazan, izaziva u njemu oštar bol, tako da mu je skoro došlo da viče. Uzdahnu, potišten, i reče tiho: „A tako, vi me poznajete?“

   „Da“, odgovori ona, a oči su joj napadački svijetlile, „znam da ste policijski funkcioner, uhoda vaše vlade… čudite li se sada što sam neprijateljski raspoložena prema vama? Ne znam kako drugi, ali ja nikad nisam mogla da podnosim te mouchards, špijune“, dodade prevodeći sa francuskog uvredljivom vojađenošću.

   Marcello obori pogled i zaćuta na trenutak. Osjećao je prodoran bol, prezir te žene bio je kao da mu neki tanak nož kopa nemilosrdno po otvorenoj rani. Najzad reče: „A zna li to vaš muž?“

   „Sigurno“, odgovori ona zajedljivo, iznenadivši se, „kako možete misliti da on to ne zna? On mi je kazao.“

Odlomak iz knjige „Konformist“ (Alberto Moravia „Il conformista“), izdanje „Otokar Keršovani“, 1965.