Imitacija 11.04.2021.

Blinding lights – EVE AFTER FALL

Love hurts – NAZARETH

Don’t let me down – PAOLO NUTINI

Losing my religion – LIONEL LODGE

I’m walking – LIVIN’ BLUES

I’m walking – KEVIN MAHOGANY (live)

Marian – NOUVELLE VAGUE

Hear me now – BAD WOLVES feat. DIAMANTE

Sinhro – ROBERT TRAJKOV

Paint it black – CIARA

Paint it black – U2

Savour – WILLIAM D. DRAKE

Just like honey – SMALL GIANT

Imagine – DAVID PEEL & THE SUPER APPLE BAND

Imagine – JOAN BAEZ

Ljudi nije fer – NAJDA I SMAKOVANJE

I need a dollar – KARIZMA DUO

Somebody to love – JEFFERSON AIRPLANE

What’s love got to do with it – KYLE FALCONER

What’s love got to do with it – CONFESS

Song to the siren – JOHN FRUSCIANTE

Don’t let me be misunderstood – ANIMALS

Don’t let me be misunderstood – SANTA ESMERALDA

Green green grass of home – TOM JONES

Zelena trava doma mog (Green green grass of home) – RIBLJA ČORBA

Cat people (Putting out fire) – SHARLEEN SPITERI

Franz Kafka „Gesammelte erzahlungen“

Prolaznici koji trče

   Kad šetamo noću ulicom i kad neki čovek, vidljiv već izdaleka – jer ulica pred nama se penje, a uštap je – natrči na nas, mi ga nećemo ščepati, čak iako je slab i u ritama, čak iako neko juri za njim i viče, nego ćemo ga pustiti da trči i dalje.

   Jer noć je, i mi nimalo nismo krivi što se ispred nas penje ulica obasjana mesečinom, a osim toga, možda se njih dvojica jure zabave radi, možda obojica gone nekog trećeg, možda je prvi nevino progonjen, možda drugi želi da ubije, pa bismo postali saučesnici u ubistvu, možda njih dvojica i ne znaju jedan za drugog, nego svaki na sopstvenu odgovornost trči u svoju postelju, možda su to mesečari, možda je prvi naoružan.

   I najzad, zar mi ne smemo biti umorni, zar nismo popili toliko vina? Srećni smo što više ne vidimo ni onog drugog.

Iznenadna šetnja

  Kad čovek uveče kao da se konačno odlučio da ostane kod kuće, kad navuče domaću haljinu i kad posle večere sedne za sto, kraj svetiljke, i uzme da se bavi onim poslom ili onom igrom posle čijeg dovršetka po navici polazi na spavanje, kad je napolju ružno vreme, usled čega ostajanje kod kuće biva razumljivo samo po sebi, i kad čovek, mada je toliko vremena već proveo pritajen za stolom da bi izlaženje moralo prouzrokovati opšte čuđenje, i mada je sad stepenište već mračno, a kapija zaključana, – kad čovek onda uprkos svemu tome ustane, obuzet iznenadnom nelagodnošću, kad promeni kaput i za tili čas se pojavi obučen za ulicu, i kad izjavi da mora izaći pa to, posle kratkog pozdrava, i učini, s utiskom da je za sobom ostavio više ili manje ljutnje, već prema brzini s kojom zatvara vrata stana, kad se nađe na ulici, s udovima koji izuzetnom pokretljivošću odgovaraju na ovu već neočekivanu slobodu koja im je pala u deo, kad čovek, zahvaljujući ovoj jednoj odluci, oseti da je u njemu sabrana svekolika sposobnost za donošenje odluka, kada, pridajući tome značaj veći od uobičajenog, uvidi da se u njemu nalazi zapravo više snage nego potrebe da lako izazove i podnese čak i najbržu promenu, i kad tako korača niz dugačke ulice – onda je taj čovek za to veče potpuno izašao iz kruga svoje porodice, koja se gubi u nesuštastvenosti, dok se sam čovek, potpuno čvrst, crn od oštre omeđenosti, lupajući se po bokovima, uzdiže put svoga istinskog obličja.

  Sve se to još pojačava kad u taj pozni večernji čas čovek poseti nekog prijatelja da bi video kako mu je.

Jahač na kanti za ugalj

  Potrošen sav ugalj; kanta prazna; lopata besmislena; odiše hladnoćom; soba prepunjena mrazom; pred prozorom drveće ukočeno pod injem; nebo: srebrn štit okrenut protiv onoga ko od njega traži pomoć. Moram nabaviti uglja, ta ne smem se smrznuti; iza mene nemilosrdna peć, predamnom isto takvo nebo, i usled toga moram projahati tačno između njih i u sredini potražiti pomoć kod trgovca ugljem. Ali on je već oguglao na moje obične molbe, moram mu sasvim jasno dokazati da nemam više ni trunčice uglja i da on stoga za mene znači pravo sunce na nebu. Moram doći kao prosjak koji krkljajući od gladi hoće da skonča na kućnom pragu, pa se kuvarica zbog toga odlučuje da mu nalije talog preostao od poslednje kafe; isto tako trgovac, besan, ali obasjan zrakom zapovesti „Ne ubij!“, mora da mi tresne punu lopatu uglja u kantu.

  To mora odlučiti već način na koji ću se pojaviti; zato jašem onamo na kanti. Kao jahač na kanti, sa rukom gore na dršci, na najjednostavnijim dizginima, tegobno se kotrljam niz stepenice; ali dole se moja kanta uspravlja, predivno, predivno; ni kamile, polegle po zemlji, protresajući se pod goničevim štapom. ne ustaju lepše.

  Kroz zamrznutu ulicu prolazimo ravnomernim kasom; često se uzdižem do visine prvih spratova; nikada se ne spuštam do kućnih vrata. I izvanredno visoko lebdim pred trgovčevim podrumom, u kojem on, duboko dole, sedi šćućuren za stočićem i piše; da ispusti preveliku jaru, otvorio je vrata.

  „Trgovče!“, vičem glasom oprljenim od zime, umotan u oblake smrznutog daha, „molim te, trgovče,  daj mi malo uglja. Moja kanta je već toliko prazna da mogu jahati na njoj. Budi tako dobar. Čim budem mogao, platiću ti.“

  Trgovac prislanja šaku na uho. „Čujem li dobro?“, upitao je preko ramena ženu, koja sedi na banku kraj peći i plete.“čujem li dobro? Neka mušterija.“

  „Ja ne čujem baš ništa“, reče žena, mirno dišući nad iglama za pletenje, ugodno zagrejanih leđa.

  „O, da“, vičem, „ja sam to; stara mušterija; veoma sam vam privržen; samo što sam u ovom trenutku bez sredstava.“

  „Ženo“, reče trgovac, „jeste, neko je napolju; ama toliko se ne mogu prevariti; to mora biti neka stara, veoma stara mušterija, kad tako ume da mi se obraća srcu.“

  „Šta ti je, čoveče?“, reče žena pritiskajući ručni rad na grudi da se za trenutak odmori, „nema nikoga, ulica je pusta, sve naše mušterije su snabdevene; mogli bismo za nekoliko dana da zatvorimo radnju i da se odmorimo.“

  „Ali ja sedim ovde na kanti“, uzvikujem, a bezosećajne suze od hladnoće zastiru mi oči, „molim vas, pogledajte uvis; odmah ćete me primetiti; molim vas za lopatu uglja; a ako mi date dve, učinićete me presrećnim. Ta sve ostale mušterije su već podmirene. Ah, da ga već mogu čuti kako lupka u kanti.“

  „Evo me“, reče trgovac i kreće, kratkonog, da se popne uz podrumske stepenice, ali žena se već našla pored njega, čvrsto ga hvata za mišicu i kaže: „Ostaćeš ovde. Ako se ne okaniš svoje tvrdoglavosti, ja ću otići gore. Seti se kako si teško kašljao noćas. Ali zbog posla, makar bio i zamišljen, zaboravljaš i ženu i dete i žrtvuješ pluća. Ja ću poći,“ „Ali onda mu nabroj sve sorte koje imamo na lageru, cene ću ti dovikivati odavde.“ „Dobro“, kaže žena i penje se na ulicu. Naravno, odmah me ugleda. „Gospođo ugljarko“, dozivam je, „primite moj ponizan pozdrav, samo lopatu uglja; odmah u ovu kantu; ja ću je sam odneti kući; lopatu onog najlošijeg. Platiću punu cenu, razume se, ali ne odmah, ne odmah.“ Kako bruje poput zvona te dve reči „ne odmah“ i kako se, smućujući pamet, propliću sa večernjom zvonjavom što je upravo odjeknula sa obližnjeg crkvenog tornja!

  „No, šta hoće?“, viče trgovac. „Ništa“, odvikuje mu žena, „pa i nema ničega; niti što vidim, niti što čujem; samo što odbija šest sati, pa ćemo zatvoriti radnju. Hladnoća je strahovita; sutra ćemo,  po svoj prilici, imati još mnogo posla.“

  Ona ništa ne vidi i ništa ne čuje; ali ipak dreši kecelju i pokušava da me njome oduva. Nažalost, to joj polazi za rukom. Moja kanta ima sva preimućstva dobrog jahaćeg grla, ali otporne snage nema; suviše je laka; ženska kecelja joj može oduvati noge sa zemlje.

  „Zla ženo“, vičem još za njom, dok ona, vraćajući se poslu, upola prezrivo a upola zadovoljno mlatara šakom po vazduhu, „zla ženo! Molio sam za lopatu najlošijeg uglja, a ti mi je nisi dala.“ I s tim rečima penjem se u regione ledenih planina i nestajem da se nikad više ne pojavim.

Sused

  Moja radnja sva počiva na mojim plećima. Dve devojke sa pisaćim mašinama i poslovnim knjigama u predsoblju, moja soba sa pisaćim stolom, kasom, stolom za konferencije, foteljom i telefonom, to je sav moj radni aparat. Sasvim jednostavno da se nadgleda, sasvim jednostavno da se vodi. Ja sam vrlo mlad i poslovi se samo kotrljaju preda mnom. Ne žalim se, ne žalim se.

  Od nove godine jedan mlad čovek je bez mnogo dvoumljenja najmio prazan stan u susedstvu kiji sam ja, zahvaljujući svojoj nespretnosti, toliko vremena oklevao da iznajmim. I onde je bila soba sa predsobljem, ali osim toga i kuhinja. – Sobu i predsoblje sam, svakako, mogao da iskoristim – moje dve činovnice su se već ponekad osećale preopterećene – ali šta mi je trebala kuhinja? Ovo sitničavo ustezanje bilo je krivo što sam dozvolio da mi uzmu taj stan. Sad se u njemu nalazi onaj mladi čovek. Ime mu je Haras. Ne znam šta on ovde zapravo radi. Na vratima piše:“Haras, kancelarija“. Dao sam nalog da sakupe obaveštenja, i saopštili su mi da je to radnja slična mojoj. Nije baš mogućno upozoriti da mu ne daju kredit, jer posredi je ipak mlad, poletan čovek, koji, možda, pred sobom ima lepu budućnost, ali ne može se baš ni savetovati da mu se daje kredit. jer zasada po svemu sudeći on ne raspolaže nekim imetkom. Uobičajeno obaveštenje koje vam daju što zaslužuje.

  Ponekad srećem Harasa na stepenicama; mora biti da mu se uvek izvanredno žuri, jer prosto prošiša pored mene. Nisam ga još dobro ni video, a on već u ruci spremno drži ključ od kancelarije. Za tili čas otvori vrata. Šmugne unutra kao pacovski rep, i ja ponovo stojim pred pločom „Haras, kancelarija“, koju sam pročitao mnogo češće nego što zaslužuje.

  Bedni tanki zidovi što izdaju čoveka koji časno radi, a nečasnog prikrivaju. Moj telefon se nalazi na zidu koji me razdvaja od mog suseda. Ali ja to ističem samo kao posebno ironičnu činjenicu. Čak i kad bi visio na suprotnom zidu, u susednom stanu bi se sve čulo. Odvikao sam se od toga da telefonirajući pominjem imena mušterija. Ali, naravno, nije potrebno mnogo lukavosti da se imena pogode na osnovu karakterističnih, ali neizbežnih obrta u razgovoru. – Ponekad, sa slušalicom na uhu, podbadan nemirom, na vrhovima prstiju pocupkavam oko aparata, a ipak ne mogu sprečiti odavanje tajni.

  Naravno, usled toga moje poslovne odluke postaju nesigurne, glas mi počinje podrhtavati. Šta radi Haras dok ja telefoniram? Kad bih hteo da veoma preterujem – a na to smo često prinuđeni da bismo razjasnili stvari – mogao bih reći: Harasu nije potreban telefon, on se služi mojim, primakao je kanabe zidu i osluškuje, dok ja moram pritrčati telefonu kad zazvoni, primati na znanje želje mušterija, donositi dalekosežne odluke, nadugačko i naširoko ubeđivati – a pre svega za sve to vreme nehotice kroza zid podnositi izveštaj Harasu.

  Možda on i ne sačeka kraj razgovora, nego ustane posle onog mesta u razgovoru koje ga je dovoljno obavestilo o celom slučaju, prošiša po svom običaju kroz grad i možda je, pre no što ja okačim slušalicu, već počeo da radi protiv mene.

Mala basna

  „Ah“, reče miš, „svet se svakog dana sve više sužava. Isprva je bio tokiko širok da me je bilo strah; trčao sam i trčao, i osetio se srećan kad sam najzad desno i levo u daljini video zidove; ali ti dugački zidovi toliko brzo hitaju jedan ka drugome da se ja nalazim već u poslednjoj sobi, a onde u uglu čeka klopka u koju ću utrčati.“ „Treba samo da promeniš pravac trčanja“, reče mačka i pojede ga.

Povratak

  Vratio sam se, prošao kroz kapiju i osvrćem se. Ovo je staro dvorište moga oca. Bare po sredini. Stare, neupotrebljive alatke, isprekrštane, preprečuju put do tavanskih stepenica. Mačka vreba na ogradi. Pocepana marama, nekad u igri vezana za motku, leprša na vetru. Prispeo sam. Ko će me dočekati? Ko čeka iza kuhinjskih vrata? Iz dimnjaka se vije dim, kuva se kafa za večeru. Da li osećaš da si u zavičaju, da si kod kuće? Ne znam, veoma sam nesiguran. To je kuća moga oca, ali svaki deo stoji tu, hladan, uz drugi, kao da je svaki zabavljen sopstvenim poslovima, koje sam delom zaboravio, a delom nikad nisam ni znao. Šta im ja mogu koristiti, šta sam ja njima, pa makar i bio sin svoga oca, staroga zemljoradnika. I ne usuđujem se da zakucam na kuhinjska vrata, samo izdaleka osluškujem, samo izdaleka osluškujem stojeći, a ne u položaju u kojem bi me mogli iznenaditi kao prisluškivača. I pošto osluškujem izdaleka, ne mogu ništa dočuti, čujem samo lagano kucanje časovnika, ili mi se možda samo čini da ga čujem, iz detinjskih dana. Šta se inače zbiva u kuhinji – tajna je onih koji ovde sede, tajna koju oni kriju preda mnom. Što duže čovek okleva pred vratima, to više postaje tuđ. Šta bi bilo kad bi sad neko otvorio vrata i nešto me zapitao? Zar ne bih tada i ja sam bio kao neko ko želi da sakrije svoju tajnu?

Polazak

  Naredio sam da mi izvedu konja iz štale. Sluga me nije razumeo. Sam sam otišao u štalu, osedlao konja i uzjahao ga. Čuo sam kako u daljini svira truba, pa upitah slugu šta to znači. On niti je što znao niti je što čuo. Na kapiji me je zaustavio i upitao: „Kuda jašeš, gospodaru?“ „Ne znam“, rekoh, „samo dalje odavde, samo dalje odavde. Neprestano sve dalje odavde, samo na taj način mogu stići do svog cilja.“ „Ti, dakle, znaš svoj cilj?“, upita on. „Znam“, odgovorih, „pa rekao sam: ‘Dalje odavde’, to mi je cilj.“ „Nisi poneo hranu“, reče on. „Ne treba mi“, odvratih, „putovanje je toliko dugo da ću umreti od gladi ako uz put ništa ne dobijem. Nikakva ponesena hrana ne može me spasti. To je, na svu sreću, zaista ogromno putovanje.“

Odlomak iz knjige „Presuda: Sabrane pripovetke“ (Franz Kafka „Gesammelte erzahlungen“), izdanje Laguna, 2020.

Prekucane pripovetke: „Prolaznici koji trče“, „Iznenadna šetnja“, „Jahač na kanti za ugalj“, „Sused“, „Mala basna“, „Povratak“ i „Polazak“.

The Clash „The Clash“

A strana

Janie Jones

Remote control

I’m so bored with the USA

White riot

Hate and war

What’s my name

Deny

London’s burning

B strana

Career opportunities

Cheat

Protex blue

Police & thieves

48 hours

Garageland

Na današnji dan, 8. aprila 1977. godine, objavljen je debi album grupe The Clash istoimenog naziva. Na njemu se nalazi četrnaest pesama od kojih je jedna obrada.

Voleli mi pank rok ili ne, The Clash mnogi smatraju jednom od najvećih grupa svih vremena i svako od nas ih povremeno sluša, bilo cele albume ili pojedine pesme. Najčešće su to pesme sa njihovog najpopularnijeg i po kritičarima najboljeg albuma „London calling“ i tri velika hita sa „Combat rock“ koji su više rok albumi pomešani sa drugim muzičkim žanrovima. Često se mogu čuti na radio stanicama, a i ja ih emitujem u svojim emisijama (možda čak ponekad i preteram u tome). Godine nisu uticale (niti će uticati) da se njihove pesme, koje su ogromnu većinu komponovali Joe Strummer i Mick Jones, slušaju i dalje.

Ali ipak. njihov prvi album je istorija – to su The Clash!

Link za album: https://www.youtube.com/watch?v=GsVjWd1mh4w&list=PL_9gWeiShHFEugeyVkRX0AHyFiRu8iS09

Oblak u bermudama 06.04.2021.

Iggy Pop – Happy man

The Housemartins – Happy hour

Van Morrison – Only a song

Linkin Park – What I’ve done

The Dibidus – To nije fer

Cesaria Evora – Sorte

The Sounds – 24 hours

10cc – Dreadlock holiday

The O’Neil Brothers Group – The one that you love

Jinx – Bye bye baby bye

Jack White – I’m shakin’

Evanescence – Broken pieces shine

Traveling Wilburys – Tweeter and the monkey man

Rag’n’Bone Man – Fall in love again

Mali princ – Osmeh novog proleća

Texas – Mr Haze

Whitesnake – Give me all your love

Thun Lizzy – Don’t believe a word

Joss Stone – Landlord

Donovan – Hurdy gurdy man

Morrissey – Suedehead

Petar Pan – Hajde ustani

Garbage – The man who rule the world

Fit – Tajna ljubav

k.d. lang and the Reclines – Pullin’ back the reins

Tom Grennan – If only

Luna – Ogledalo lune

David Bowie – The prettiest star

Aerosmith – Train kept a-rollin’

William Doyle – I need to keep you in my life

Yma Sumac – Wimoweh

Texas „Hi“

Mr. Haze

Hi (with Wu-Tang clan)

Just want to be liked

Unbelievable

Moonstar

Dark star

Look what you’ve done

Heaven knows

You can call me

Sound of my voice

Falling

Hi

Konačno se pojavio drugi singl sa dugo najavljivanog novog albuma „Hi“ škotske grupe Texas. Istoimenu pesmu koja je izdata kao vodeći singl slušamo već nekoliko meseci. Danas je objavljena i pesma „Mr. Haze“. Novi studijski album ove odlične grupe predvođene pevačicom Sharleen Spiteri, najavljen je za 28. maj.

Imitacija 04.04.2021.

God gave rock and roll to you – KISS

Whisky in the jar – THIN LIZZY

Personal Jesus – NINA HAGEN

Higher ground – RED HOT CHILI PEPPERS

Jumping at shadows – GARY MOORE

Jumping at shadows – FLEETWOOD MAC (live)

Rock and roll – CLARENCE ‘GATEMOUTH’ BROWN

Jesus, etc. – PUSS n BOOTS

Spectrum – GAVIN MIKHAIL

Spectrum – AMANDA BROWN

Ne gledaj me tako i ne ljubi me više – ĐORĐE DAVID & DEATH SAW

Ring of fire – JOHNNY CASH

Ring of fire – THE ERIC BURDON BAND

Fire and brimstone – THE BOOTLEGGERS feat. MARK LANEGAN

Mistreated – WHITESNAKE

Tell me a tale – JAKE BUGG

Next to you – BIG COLLAPSE

Opasan grad (Next to you) – DŽUKELE

L.A. woman – BILLY IDOL

Happiness is a warm gun – THE BREEDERS

Valerie – HOORAY FOR OUR SIDE

Valerie – AMY WINEHOUSE

Jovano Jovanke – LEB I SOL

Police on my back – BILLIE JOE ARMSTRONG

Big in Japan – GUANO APES

Garbage „No Gods no masters“

The man who rule the world

The creeps

Uncomfortably me

Wolves

Waiting for God

Godhead

Anonymous XXX

A woman destroyed

Flipping the bird

No Gods no masters

This city will kill you

Grupa koja je održala odličan koncert na bazenima „11. april“ u Novom Beogradu pre dve godine, konačno je najavila novi album.

Garbage posle tačno pet godina objavljuju „No Gods no masters“, njihovo sedmo studijsko izdanje sa jedanaest novih pesama. Najavljuje ga singl „The man who rule the world“, koji se pojavio pre dva dana. Album će biti objavljen na CD-u i na vinilu 11. juna.

Planirano je i tzv. deluxe izdanje kao dvostruki CD. Na tom drugom disku nalaze se  pesme koje su objavljivane samo kao singlovi u poslednjih osam godina i ne nalaze se na regularnim albumima. Među njima su i dve obrade.

No horses

Starman

Girls talk (feat. Brody Dalle)

Because the night (feat. Screaming Females)

On fire

The Chemicals (feat. Brian Aubert)

Destroying angels (feat. John Doe & Exene Cervenka)

Time will destroy everything

Sjajni alt koji poseduje Shirley Manson (uverio sam se u to na koncertu), obećava nam još jedan odličan album sa svojom grupom. Ne sumnjam u to.