„U utorak uveče preuređivao sam svoju kolekciju ploča; često to činim u periodima emocionalnog stresa. Ima ljudi koji smatraju da je to prilično glupav način da se provede veče, ali ja nisam među njima. To je moj život i lepo je biti u stanju da mu se prepustiš, uroniti ruke u njega, dodirnuti ga.
Kada je Lora bila ovde, složio sam ploče po alfabetskom redu; prethodno su bile poređane hronološki, pocev od Roberta Džonsona, zaključno sa, ne znam, valjda s Wham!, ili nečim afričkim, ili nečim drugim što sam slušao kad smo se Lora i ja upoznali. Večeras, međutim, zamišljam nešto sasvim drukčije i pokušavam da se setim kada sam koju kupio; s nadom da ću na taj način, bez upotrebe nalivpera, uspeti da ispišem autobiografiju. Skidam ploče s polica, odlažem ih u gomilama i prekrivam njima pod u dnevnoj sobi, tražim ‘Revolver’, i idem dalje, a kad sam završio, bio sam sasvim ispinjen sobom, budući da sam to zapravo ja. Volim što mogu da vidim kako mi je od grupe Deep Purple do Howling Wolfa trebalo dvadeset pet poteza (koraka); više me ne boli sećanje na dane kad sam slušao ‘Sexual healing’ u periodu prinudnog celibata, niti mi je neprijatno zbog osnivanja školskog rok kluba zato da bismo ja i moji vršnjaci mogli da se okupimo i raspravljamo o temama kao što su ‘Ziggy Stardust’ i ‘Tommy’.
No, ono što mi se stvarno sviđa jeste osećanje sigurnosti koje mi pruža novi raspored ploča; odjednom sam sebe učinio znatno složenijim nego što uistinu jesam. Posedujem par hiljada ploča i trebalo bi bukvalno da postanete ja – ili u najmanju ruku doktor ‘flemingologije’ – da biste otkrili kako da nađete bilo koju od njih. Ukoliko, na primer, poželim da pustim ‘Blue’ (Džoni Mičel) moram da se prisetim da sam u jesen 1983. tu ploču kupio da bih je nekome poklonio, i potom se predomislio iz razloga koje sada zaista ne bih navodio. I tako, pošto ništa od toga ne znate, ne možete da se snađete, zar ne? I morate da me zamolite da vam pronađem ono što hoćete da slušate, a to mi, ko zna zašto, pričinjava ogromno zadovoljstvo.“
Odlomak
iz knjige „High fidelity“ (Nick Hornby „High fidelity“),
izdanje Plato, 2000.
Verovatno su se mnogi od Vas koji su pročitali ovaj odlomak (a možda i samu knjigu) prepoznali u postupku autora. Nick Hornby opisuje sređivanje ploča – ali to može da se odnosi i na audio kasete, audio diskove, mp3 diskove koje ste sami snimali, pa možda čak i na filmove (s obzirom na format u kome su snimljeni).
Ja
međutim, nisam nikada preuređivao odn. menjao raspored ploča u svojoj
kolekciji. Još kao klinca koji je zavoleo muziku i počeo da je sluša, moj
tadašnji komšija Dule (koji je desetak godina stariji od mene), naučio me je
jednu, ispostavilo se, vrlo bitnu stvar. Kada sam prvi put otišao kod njega,
video sam da su sve ploče i kasete obeležene brojevima. Rekao mi je da je prvu
ploču koju je kupio obeležio brojem 001, drugu 002 i tako redom, da bi znao gde
im je mesto u kolekciji. Tako sam i ja uradio kada sam počeo da ih kupujem. To
nisam uradio samo sa pločama, nego i sa svim ostalim nosačima zvuka (kasete,
audio i mp3 diskovi), kao i sa video zapisima podeljenim po kategorijama
(filmovi, serije, koncerti, sport, dokumentarci…). Sve je uvek na istom mestu
i vrlo lako se pronađe. I kao što je napisao Nick Hornby, kada neko poželi da
mu pronađem ono sto hoće da čuje, „to mi, ko zna zašto, pričinjava ogromno
zadovoljstvo.“